piše: Joso Špionjak
Kažu da krumpira i budala nikada nestati neće.
Tako je i sa lijepim, kao i manje lijepim događanjima.
A između tih događanja protječe život ljudski munjevitom brzinom.
Tu brzinu nadmašuje jedino naša spremnost da osuđujemo druge i drukčije.
Mi smo u novosagrađenoj kući proslavili božićne blagdane samo jedanput.
Nekoliko mjeseci kasnije, u vrijeme uskrsnih blagdana, prokleti rat će uništiti kuću i zauvijek promijeniti tijek života.
Naše, od rata već sedmo preseljenje po redu, završava u stambenoj zgradi koja ima trideset i dva stana.
Po imenima na ulazu u zgradu, lako je uočiti da tu žive ljudi iz raznih zemalja.
Jedni se muče i rade.
Drugi kasiraju socijalnu pomoć.
Treći su penzioneri.
Netko luta noću, a spava po danu.
Netko opet vozi luksuzna auta, a ne radi nigdje.
Slična situacija je i u drugim gradovima širom Njemačke.
Prošle godine, nekako pred sam Božić, moja žena je izgovorila sljedeću rečenicu: “Ah, kako bih ja to uglancala da je to moj stan.”
A to uređivanje životnog prostora nasljedna je karakteristika kod naših žena koja poput iskrice preskače s jedne generacije na drugu.
Spletom okolnosti, ispunit će joj se ova želja.
Na svakoj etaži se nalaze po četiri stana.
U jednom je stanovala Njemica, starija baka, s kojom je od prvog dana zavladalo obostrano povjerenje.
Preuzimala bi našu poštu i pozvonila kod nas ako bi joj zatrebala neka pomoć.
Nije imala djecu, a i muž joj je ranije preminuo.
Poslije je imala jednu ženu koja se o njoj brinula.
Brzo se ispostavilo da je i ta žena, također jako ugodna i komunikativna osoba.
„Moja Bettina.“ – ponosno je govorila baka.
A Bettina je baku zvala – „Moja Marietta.“
Navraćala je često i tako smo se malo bolje upoznali.
I njen muž je umro i nisu imali djecu.
Ta harmonija je bila bazirana na poznanstvu starom više decenija.
Prijateljstvo između te dvije osobe me u mnogo čemu podsjećalo na starije žene iz mog rodnog kraja.
Takav dojam se stvarao ne samo zbog prisnog odnosa koji je vladao među njima, nego i zbog dubokog i iskrenog pogleda koji je izvirao iz vedrih očiju smještenih u blagom licu, a koji je svjedočio o iskušanosti i vještom otporu onoj kletoj, najčešće beskorisnoj invaziji misli koja gnjavi današnje ljude.
Bettina je bila jako ožalošćena nakon što je baka preminula u kasnu jesen.
Razmišljala je da otkupi stan i preseli se u našu zgradu.
Odgovarao bi joj položaj zbog blizine trgovina i tramvaja, te lifta u zgradi.
Na kraju je odustala od kupovine zbog količine posla i brige oko renoviranja.
Pošto je i sama prije mirovine bila zaposlenica u banci, dobila je točnu procjenu vrijednosti toga, trosobnog stana.
Cijene su toliko podivljale da je gotovo nemoguće pronaći nešto što bi običan radnik mogao financirati.
Jasno da su cijene prenapuhane kao i neke druge stvari koje je nemilosrdni kapitalizam uvjetovao.
Saopćila nam je u povjerenju tko prodaje stan i kolika je realna cijena.
Nedugo poslije telefonskog poziva, gazda od stana je došao kod nas.
Rekao nam je da je ta baka bila prijateljica od njegove mame i da ga ova prije smrti zamolila, da joj nikada ne povećava kiriju za stan.
On je ispoštovao majčinu želju i kirija je ostala na istom nivou usprkos stalnom porastu cijena.
Bilo mu je jako drago da smo bili bliski sa prijateljicom njegove majke.
Nije tražio ni centa više od cijene koju smo već čuli.
Pošto je stan bio za kompletnu renovaciju, čak je još malo korigirao cijenu u našu korist.
Mnogim stanarima nije bilo jasno kako smo doznali da se stan prodaje.
Najviše je to tangiralo jednu gospođu koja stanuje dva kata niže ispod našeg.
I kad je mojoj ženi dojadilo ta njena nasrtljivost, rekla joj je da je bio oglas u Wo Zeitung. Inače te reklamne novine već dulje vrijeme nisu objavljivale takve oglase jer su stanovi postali prava rijetkost na tržištu.
U svakom slučaju, zahvaljujući ovom dovitljivom odgovoru i raspitkivanje je prestalo.
Renoviranje je teklo po planu.
Radost kod moje žene je svakim danom bivala sve veća i veća.
Sve dok jednog jutra nije doživjela pravi šok.
Jedna stanarka je pozvonila i ljutitim glasom protestirala kako su svi balkoni isprljani.
Inače, zgrada je nedavno renovirana izvana za više od milijun eura i ti troškovi su podijeljeni po stanovima.
Sume su bile pozamašne i mnogi su morali uzeti kredit da to otplate.
Pitao sam sve redom, keramičara, električara i vodoinstalatera, jesu li oni nešto bacili s balkona.
Nitko nije ništa bacio.
A pošto se trenutno samo u našem stanu renovira, krivica je pala na nas.
Veli mi jedan poznanik da će mi pomoći otplatiti štetu čim dobije na lutriji.
Jedan drugi me „tješi“ da postavljanje skele i bojenje mogu koštati i do 20 tisuća eura.
Napetost je potrajala gotovo mjesec dana.
Sreća da su temperature bile niske, pa o bojenju nije moglo biti ni govora.
I onda se opet javila ona susjeda što je napravila uzbunu.
Ovaj put je govorila pomirljivim tonom.
Zapazila je da i na petom katu iznad nas postoje jedva primjetljivi tragovi prljavštine.
Dakle, netko je bacio nešto na dole sa više točke.
Pao mi kamen sa srca.
Ipak je lakše i mnogo povoljnije bojiti uskrsna jaja nego balkone na zgradi.