Marija Juračić
Tvoja je ruka
moju ruku takla
hodamo polako
stazama od stakla.
.
U krošnjama vjetar
nepomičan šuti
debelim su snijegom
zameteni puti.
U snu te tražim
ti me vidiš budnom
u svijetu ovom
tihom i čudnom.
Ovdje nema brana
ni granica čvrstih
tu nema živih
a nema ni mrtvih.
Moje srce drhti
kao malo janje
smiješiš mi se sjetno:
„San je postojanje.“
Tvoja je ruka
moju ruku takla
pucaju polako
te staze od stakla.