piše: Štefica Vanjek
Nedjeljno jutro, kišovito i tmurno, kao da je kasna jesen, a ne procvalo proljeće puno života.
U ovih mojih sedam desetljeća, sve se izokrenulo naglavačke. Nemam više snage nabrajati sve promjene. Nekih se još dobro sjećam, ostale su zapamćene u vijugama ovo malo sivih stanica mozga što mi je ostalo.
Možda će me neki prozvati jugonostalgičarkom, ali i za to me baš nije briga, neka se grizu oni kojima smeta i, da oprostite, za to me boli ovaj poprilično velik „stražnji Velebit“.
Evo jedne činjenice. Sa svojom generacijom odrastala sam u približno jednakim uvjetima, svi smo imali malo i nije bilo prosjačenja kao danas, što smo imali, s tim smo se pokrivali. Meni danas po ne znam koji puta dolazi na vrata žena s djevojčicom kojoj je vidno neugodno prosjačiti (neugodno je djevojčici, a ne mami).Vrlo smišljen plan. Nedjelja je, institucije koje brinu o djeci danas ne rade, zna ona vrlo dobro zakon, i da je zabranjeno prosjačiti zna, a i da je taj problem u zakonu najmanja rupa na svirali pa je sve više prosjaka.
Znam i ja zakon ali ne mogu je otjerati s vrata bez ičega, navukla se kod mene, pa mi prazni smočnicu (kao da sam Caritas pun kao čep iz kojeg vuku i koji nemaju, i koji se prave da nemaju). Ne mogu ni u gradu proći pored prosjaka, mada znam da i nisu baš svi u potrebi da prosjače, dranjče ili fektaju.
Danas je prosjakinja nakon duže vremena naletjela na mog muža (tempiranu bombu za prosjačenje), bio je brži na vratima od mene. Mislim da je požalila što je pozvonila jer moj muž već duže ima potrebu da joj, radi djeteta, očita bukvicu s uputama kome se treba obratiti za pomoć i ukoliko je još vidi da ide s djetetom prosjačiti, prijavit će je policiji. Na spomen policije malo je gunđala, a onda na grublji glas brkatog starca dala je petama vjetra i brzinom munje odmaglila niz cestu. Sumnjam da će više pozvoniti na naša vrata.
„Eto vidiš, tako se to radi, tako mlada prosjačiti, a zemlja vapi za radnom snagom. Da sam joj ponudio da nama starcima, penzićima, napravi nešto u dvorištu i za to bude plaćena, isto bi tako nestala. I ja bih znao tako skupljati novac, i još sam invalid“ mrmljao je više sebi u bradu, dok je zatvarao vrata.
„Tko je to bio?”, upitam kao da nisam čula.
„Ona tvoja nedjeljna mušterija koja je praznila našu smoćnicu, a ti naivka stalno davala, kao da i nama pada s neba“.
„Ma znaš danas ima fektaroša svakakvih, ona samo fekta hranu“
„Ma nemoj! Nemoj mi reći da nisi dala i novac.“
Zatvorila sam usta jer je u pravu (pozna on mene u dušu, a bilo bi i žalosno nakon zlatnog pira zajedništva da ne zna). Sve danas ima svoju cijenu, samo dobrota, suosjećanje, pravednost i poštenje, nema.
„Nadam se da nam više neće kvariti nedjelju, kad se pojede tvoja jezikova juha, nema ponavljana“ dodala sam i šmugnula u kuhinju da i ja ne dobijem serviranu vruću jezikovu juhu.
Dok sam pristavljala pravu govedsku juhu za ručak prisjetim se fektanja jednog finog gospodina moje zbirke poezije. Gospodina sam prvi puta vidjela, normalno poklonila sam knjigu mada me njeno štampanje masno koštalo. U sebi sam mislila: „Kako sam glupa, taj gospodin ima više novca nego cijela moja familija zajedno, a mene fekće knjigu, mogla sam mu je prodati, ali neka ga vjetar nosi neću propasti za tu jednu knjigu.” Bila sam u pravu što se love tiče, imao je nekoliko titula, to sam kasnije saznala.
Nakon dva tjedna stigla mi je plava koverta, uplašila me do zla boga. „Što sam zaboravila uplatiti, pa mi stiže ovrha“ razmišljala sam. Ali, onda sam vidjela da nema žiga suda i laknulo mi je. A kad sam otvorila kovertu zinula sam od čuda.
Unutra pismo pisano pisaćom mašinom. „Tko još danas piše na mašinu pored ovih čuda elektronike“, pomislih. Kad sam pročitala naslov još više sam zinula. Naslov je bio osvrt na moju “izfektanu” knjigu poezije. A tek osvrt, nešto najljepše što sam dobila kao povratnu informaciju na moju poeziju. Toliko me je dirnuo da sam išla ponovo pročitati svoju knjigu da se uvjerim da sam to ja napisala i „Boge mi moga“ rekao bi Marko iz serije „Kumovi“, to sam ja napisala. I bi me jako sram što sam gunđala kad sam knjigu dala.
Osvrt i danas posebno čuvam kao raritet u mojoj dokumentaciji, i od tada knjige dijelim i poznatima, i nepoznatima, i za stričeve, ujake, susjede, sestrične i sve koji vole čitati dok god knjiga imam.
Moram reći da fektanje ni meni nije strano, ali odnosi se samo na muža i njegove usluge taksiranja u ambulantu, u trgovinu i na pjesničke susrete, ali samo po danu. Izem ti starost kad ti noć služi samo za spavanje, a ne i za provode.
Poslije nedjeljnog ručka fektala sam muža da me odveze u prirodu ali za sve je imao izgovor da ne vozi. U Žutici je raskopana cesta, kroz Kloštranske vinograde mu se ne da jer to više nisu vinogradi kao nekad, do Save mu se ne da, ne može hodati do skele… I tako, moje fektanje nije palo na plodno tlo. Umorna od sveg moljakanja, pokupila sam se u spavaću sobu, dobrano odspavala do večeri, a onda gledala televiziju do ponoći.Postao je neumoljiv kao naši vlastodršci. (Onaj vozački koji nisam položila, a lovu poklonila autoškoli često mi je na pameti.)
Eto, fektanje se nekom isplati, a nekome baš i ne, sve zavisi na koga fektaroši nalete. Gledam, i sindikati danas fektare veće plaće za radnike. Želim im puno sreće. A kad se dignu zastupnici umirovljenika, sa dvije štake bit ću u prosvjedu i neću fektariti, nego tražiti svoju mirovinu, zarađenu u 47 godina rada. Ali, to je poveća tema za neku drugu priču…