Marija Juračić
Ja nemam s kime razmijeniti riječi
iz noćne more nitko me ne budi
moja ljubav kraj mene ne spava
nit’ mi prstom usne ocrtava.
.
Pod pustim nebom stojim sama, bosa
lijevaju kiše, brišu suze s lica
stisnuto grlo ne ispušta stih
kamen je tako samotan i tih.
U vrtu našem još njegujem cvijeće
jedino njega tebi mogu dati
do dana onog kad će ime moje
uz ime tvoje na kamenu sjati.
Što te sprječava iz tajnih dubina
da znak pošalješ, da znam da te ima?
Sve više mislim da ničega nema
da život kratak tek varke sprema.