piše: Marija Juračić
Ima jedna Cesarićeva pjesma koja se zove „Vagonaši“ i koja pjeva:
“Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu,
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.”
Pjeva pjesma o beskućnicima, ljudima bez doma, bez perspektive. Pjeva ona i o bogatašima koji u veliko, zlatno ljeto odoše iz grada da traže sebi odmora po svijetu.
Tipična slika iz Lijepe Naše. U njoj već treću godinu nakon velikog potresa ljudi doduše ne žive u vagonima, nego u kontejnerima, što je uglavnom isto. Žive tako i čekaju obnovu svojih porušenih kuća.
A obnova je krenula žustro i užurbano dok za nju nije stigao novac iz Europske unije. Svi su radili i pomagali. Raščišćavale su se ruševine, određivale kuće koje su predviđene za rušenje i one koje je potrebno tek popraviti. Birokracija je odradila svoj posao. A onda odjednom sve stane. I ne mrda.
Obnovljeno je tek šest kuća. Oporbena gradonačelnica jednog porušenog grada vrišti, ali joj to ništa ne pomaže. Ljudi i dalje žive u kontejnerima. Gradonačelnica drugog porušenog grada kaže da rade dobar posao, ali to se ne vidi. Ljudi i dalje žive u kontejnerima.
Najbolji posao rade lovci u mutnom. Kod njih se uvijek nešto kreće. I nešto ulovi. Premijer se posebno ne uzbuđuje. Ima on dosta svojih briga: svako malo pa iskoči u javnost neka afera od milijardu kuna, pa rat u Ukrajini ima primat, valjalo je podijeliti i nešto para za Božić jednom milijunu potrebitih, a i svađa s predsjednikom nije zanemariva. Pa kud da kraj sveg tog posla misli i na obnovu?
Pa ako su dvije zime i dva užarena ljeta ti vagonaši mogli provesti u kontejnerima, što ne bi mogli još koju deceniju, dok se ne… naviknu.