piše: Milan Rajšić
Svijet je ovdje u Moldavi sasvim u redu. Nema zastrašujućih spomenika komunističke prošlosti, jer je komunizam sporo i teško stizao na sjever Rumunije. Njive su bile male, zemljoradnici siromašni, industrija nepoznanica.
Moldavska idila je bila i ostala u tradicionalno izrezbarenim ulaznim vratima ili u drvenim zaprežnim kolima, koja još i danas u 21. stoljeću, po moldavskim ulicama, vuče konj.
Ništa nije drugačije ni sa zapadnoeuropskim uplivima. Spori su i rijetki, a kad ih ima, manifestiraju se kroz banke i kladionice.
Moldava ili Bukovina, nekada davno, doslovno i u prenesenom smislu, bila je centar (geografski i kulturni) Europe. Na njenom prostoru su se sretala carstva, krojile se i odlučivale sudbine europskih država, miješali narodi i nacije, marširale brojne vojske.
Manje poznato je to, da je kroz više stoljeća turske, austrijske i ruske vladavine, narod Moldave, čuvao i sačuvao bizantijsku kulturu i kršćanstvo.
Sve počinje početkom 15. stoljeća, kada princ Stefan cel Mare, biva od strane ondašnjeg pape odlikovan titulom “Athlet Christi”, a u prvom redu zbog zadužbine namijenjene za gradnju i održavanje brojnih manastira na prostoru Moldave.
Nažalost, 1538. moldavski princ, mora priznati tursku okupaciju, a za brigu o manastirima, nema se vremena ni novca. Ništa bolje nije ni kasnije, pa prve restauracije na svijetu jedinstvenih sakralnih i kulturnih spomenika, počinju tek šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme komunizma, a pod dirigentskom palicom UNESCO-a.
Moldavski manastiri sa oslikanim vanjskim zidovima, zasigurno su najveća i najvažnija kulturna vrijednost u Rumuniji i jedinstvena, neponovljiva u svijetu.
Zelena brdašca i guste šume, prava su kulisa za ovo rumunsko kulturno blago, koje posebnim sjajem blješti i u skladu je s prirodom siromašne Moldave.
Od nekadašnjih dvanaest manastira, preostalo je sačuvanih “velikih pet”: Humor, Moldovita, Arbore, Voronet i Sučevita. Sve u krugu od 30 kilometara.
Svaki od ovih pet manastira je poseban i jedinstven, ali im je zajednička slikarska tehnika.
Uprkos brojnim nastojanjima, do danas nije razjašnjen nastanak moldavskog oslikavanja fasada crkve.
Kao što je iznenada otpočela, ova umjetnost je nenadano, nakon 70 godina i nestala, a da mi danas ne znamo zbog čega.
“Moldavski slikarski stil”, započinje svoj život u drugoj polovici 15. stoljeća, jednako kroz arhitekturu i slikarstvo, njegujući bizantsku tradiciju, božansko nadahnuće, lokalne i folklorne posebnosti i traje do 1546. godine.
Za razliku od svega do tada poznatog, crkve se po prvi puta u povijesti, oslikavaju izvana po zidovima i po drvenim krovovima.
Od kuda je čovjek na ovu ideju došao, nagađa se i spekulira još i danas.
Neki misle da je to zbog toga, što stanovnici Moldave, nisu poznavali liturgijski jezik, u to vrijeme starocrkvenoslavenski, nerazumljiv romansko govorećem narodu. Slike na zidovima su služile kao slikovnice za razumijevanje religioznih poruka, koje su u obliku šarenog filma, prolazile ispred očiju neukog naroda.
Neki misle da su crkve bile premalene za prekobrojne vjernike, od kojih su neki svoje mjesto potražili na otvorenom, u dvorištu crkve, pa su oko sebe mogli vidjeti i osjetiti i “oslikane molitve”.
Bilo ovo ili ono razlog za oslikavanje vanjskih zidova manastira, sigurno je da su freske služile i u političke, a ne samo religiozne svrhe.
Vladari su pokušavali narod uvjeriti da oni pripadaju nebeskoj hierarhiji, da je njihovo mjesto odmah pored Isusa.
Ništa manje se nije kroz slike, narod pripremao za borbu protiv Turaka.
Zapadni zidovi su najčešće korišteni za prizore iz Posljednjeg suda, a zanimljivo je da u istom plamenu gore Jevreji i Armenci, Turci i Tatari, katolici i protestanti… Svi neprijatelji i protivnici staroslavenskog pravoslavlja.
Kada čovjek stoji pred ovim slikarijama, koje su više od 500 godina stare, pita se kako je moguće da su do danas zadržale svoju snagu boje i svjetlosti.
Odgovor je u posebnoj tehnici oslikavanja fresaka, koristeći vlažni malter, koji se morao brzo obrađivati i oslikavati, a nije davao priliku za ispravke.
Mineralne i biljne boje, ulaze do sedam cantimetara duboko u mokri malter, sastavljen od pijeska, vapna i vode u koji su dodana vlakna konoplje i lana, a kao vezivni materijal i zaštita za boju, upotrebljena je volovska žuć i pepel. Kao šlag na tortu i specijalna zaštita boje od utjecaja vode kroz više stoljeća, posluzio je žutanjak jajeta.
Koliko je to teško i zahtjevno bilo, najbolje pokazuju riječi velikog Michelangela, da je fresko slikarstvo, najteža i najumjetnickija vrsta slikarstva.
Odabiremo za prijepodne manastir Humor, a poslije ručka je na redu Voronet.
Humor je najstariji među starima. Freske na sjevernoj strani crkve su jako oštećene, bolje rečeno, ni ne postoje. Zapadna i južna strana blješte u nebrojenim tonovima crvene, tipičnima za Humor.
Nebrojeni detalji, portreti, masovne scene, sveci, mučenici, osvajači, prinčevi, kotrljajuće odrubljene glave…
Voronet je među moldavskim manastirima, prava zvijezda. Često ovaj manastir nosi naziv “Sikstinska kapela istoka”.
Freske su odlično sačuvane, a dominira intenzivna plava boja nastala iz samljevenog minerala Lapis Lazuli.
Lapis Lazuli je metamorfna stijena koja sadrži dovoljno minerala lazurita kako bi se dobila izrazito plava boja.
Poludragi kamen, korišten za nakit preko 7000 godina, Lapis Lazuli je najskuplja boja svih vremena. Porijeklom iz Afganistana, do 1814. godine dostupna samo u prirodnom obliku koji je vrijedio više od svoje težine u zlatu.
Što se sve može vidjeti na zidovima manastira?
Odgovor se može dobiti, tek ako se par sati stane i stoji pred neponovljivom Voronet plavom.
Jedinstvenost Voroneta koja ga izdvaja od tradicionalnog bizantinskog slikarstva i njegove neutralne zlatne pozadine iza likova je tajanstvena plava boja, koja se nalazi svuda po manastiru. Voronetske freske su u biti i poznate zbog svog intenzivnog plavog pigmenta, znanog kao „voronet plava“. Njegova je kompozicija i nakon više od 500 godina ostala tajnom, osim za monahe koji boje bogomolje vjerno održavaju živima.
..
