NOVA KNJIGA: Igor Divković – LIBERO LIBAR LIRA
Nakon objavljene 11. autorske zbirke lirike, Igor Divković- Vedrana se oblači (2017; IP. Lijepa riječ Tuzla), koja je, vrlo vješto i vrlo uspješno, našla svoj put do čitatelja, isti je autor, zajedno s izdavačem Nova poetika Beograd, ispratio na (službeni, auto-) put, prema čitateljima, svoju novu autorsku zbirku suvremene hrvatske lirike – Libero libar lira (2023.).
pogovor knjizi: Mato NEDIĆ
U životu općenito, a u poeziji napose, sve počinje od zaigranosti i razigranosti: od zaigranosti tijela uz tijelo, misli uz misao, riječi uz riječ. Igra je u osnovi života, u počelu. Zna to i Igor Divković koji stvara prštavu poeziju, koja poput vodoskoka, šiklja u visinu, spušta se u dubinu, raduje i oplemenjuje.
Poezija je ta, kao i svaka druga umjetnost, puna snova o sreći, želje za radošću, pokušaja za dosezanjem smisla života.
Jedan se dio pjesnika, kako nekadašnjih, tako i današnjih, nadahnjuje filozofskim mislima pa u svoju poeziju unosi spoznaje do kojih se dolazi posredovanjem filozofije, drugi pak promatraju život, upijaju sve oko sebe i u izravnome kontaktu sa životom traže nadahnuće, nastoje dohvatiti pjesničku riječ koja će se s drugim riječima uvezati u stihove, u pjesme, ali ne da bi te pjesme bile same sebi svrhom, ili da bi pjesnik tek uživao u trenutcima njihova stvaranja, nego da bi se mišlju dokučio viši smisao, da bi se pred čovjekom otvorila ona vrata koja su stalno zatvorena zato što kriju životne tajne, da bi se ukazala spoznaja za kojom ljudsko biće uvijek žudi. Na drugoj strani, uz spoznaju, uz pokušaj pronalaženja odgovora na vječna pitanja, stoji i ljudska želja da se uživa u ljepoti – zato pjesnik poetskom riječju nastoji čitatelju posredovati ljepotu. Razigranost svojega duhovnog svijeta pjesnik iznosi pred čitatelja, nudi mu uvid u taj svijet, čak i više, nudi mu taj svijet u punini njegove ljepote i dopušta mu da ga usvoji, neka ga podijeli među ljudima, neka pjesnikov svijet postane i njihovim svijetom. Tako čine dobri pjesnici, tako to čini i Igor Divković, koji je kroz dvanaest stihozbirki izgrađivao i izgradio posebnosti svojega poetskog izričaja, svojega poetskog svijeta.
Igor Divković je oduvijek bio, a i danas jest poeta ludens – pjesnik igrač. To je zamijećeno već od prvih njegovih poetskih zbirki. Premda se i u hrvatskoj i u svjetskoj književnosti može naći još pjesničkih imena uz koja bismo mogli staviti ovu označnicu, Igor Divković, kao pjesnik, želi biti samosvojan, traži i nalazi odgovarajući pjesnički izraz po kojemu će biti prepoznatljiv te uspijeva svojom poezijom punom domišljatosti zaintrigirati čitatelja. Poetska dosjetka kod Divkovića uvijek ima književnu funkciju, ona je svrhovita, stoga je vrijedna kako čitateljeve, tako i književno-kritičke pozornosti. Divković se pokazuje kao vrstan vladalac riječi, poznavatelj jezične materije, nijansiranosti jezičnoga korpusa, značenjske slojevitosti riječi – on je tragač za mnogostrukim licima riječi i pronalazač je njihove funkcionalnosti unutar vlastitoga poetskog izraza. Stoga njegova poezija ima značaj, ima moć doprijeti do čitateljeva sluha i duha. Svaka je Divkovićeva poetska riječ zaogrnuta plaštem ljepote pod kojim krije igru kao svoje osnovno obilježje, a pjesnik je uigrani igrač koji vještinom iskusna čovjeka riječ stavlja na odgovarajuće mjesto da bi ju doveo u pravu relaciju s drugim riječima i da bi ostvario pjesmu onakvu kakvu u sebi nosi.
Da bi pjesma bila raspjevana, razigrana, razdragana, ponekad i razuzdana, pjesnik mora osluhnuti zvuk riječi od kojih ju tvori, procijeniti milozvučnost koju mu nude, znati im naći mjeru i takve ih izmjerene, ocijenjene, staviti na pravo mjesto. Francuski su simbolisti u prvim godinama europskoga modernizma uskliknuli: „Glazba prije svega!“, a Igor Divković kao da im se svojim pjevom pridružuje u ovome dobu neomodernizma pa i on pjesme tvori od glazbe riječi, poput Paula Verlainea, stapa smisao riječi u kratkoću stiha.
Upravo je kratkoća stiha jedno od bitnih obilježja Divkovićeve poezije. Kratkim stihovima i pomnim izborom milozvučnih riječi Divković ostvaruje zanosan poetski ritam. Kada se tome pridruži i njegov odnos prema tradiciji, onoj bosanskoj, prepunoj pjesme koja se s usana i iz srca toči, onda ne čudi da Divkovićeva poezija plijeni ljepotom.
U njegovoj poeziji snažno odjekuje glas Bosne, ne samo u poetskom izričaju i povremenome oslanjanju na turcizme i orijentalizme kao na karakteristične zavičajne izraze koje je Igor Divković upijao u djetinjstvu i u mladosti, nego i u motivsko-tematskome poetskom sklopu koji nam nudi, mogao bih reći, i u razigranosti samoj. Bosna je Divkoviću ne samo zavičajni i jezični oslonac, ona mu je, sa svojom narodnom poezijom i sa svim posebnostima koje ju krase, prostorom poetske slobode, prostorom Arkadije, nečim sjajnim i nedohvatnim – poput izvora bistre vode s kojega se pije uvijek iznova jer, kolikogod se čovjek napio, žeđ se uvijek vraća i uvijek će se vratiti. Stoga se i pjesnik Divković svojemu bosanskom izvoru uvijek vraća. Ovako on, između mnoštva ostalog, pjevajući o ženi, pjeva i o Bosni, pjevajući o Bosni pjeva i o ženi, birajući nevjerojatno fascinantan leksik, karakterističan za zavičajni krajolik i njegove ljude, ujedinjujući pjev o njima – dvjema koje najviše voli:
Ti si meni
halva, lokum,
datuljija,
smokva, med.
Ti si meni,
šerbe, šećer,
tufahija,
sladoled…
(Rahatlokum)
Da nema poetske začuđenosti nad svime što postoji, ne bi bilo ni pjesnika, ni pjesništva. Još je Antun Branko Šimić u programskoj pjesmi Pjesnici ustvrdio kako su pjesnici čuđenje u svijetu. I Igor Divković ide svijetom, a njegove oči, velike i nijeme, rastu pored stvari te i on osluškuje govor stvari, promatra pretakanje vanjskoga u njegovu nutrinu i izranjanje spoznaja o vanjskome iz te iste nutrine pa sve to stapa u poetsko promišljanje, u snažan pjesnički glas. Iako je Divkovićeva poezija puna vrckavosti, na trenutke šaljiva, ona nije tek slaganje rime na rimu, ona je promišljena stvarnost, istina o životu i svijetu ubilježena u jezični sklad. Divković je, ne samo očaran, on je i začaran riječju, njezinom snagom i milinom, te ju, kao neotuđivim dijelom svoga identiteta, što je njegova najveća i neodvojiva svojina, nešto što poznaje kao samoga sebe, pušta u svijet, ali ne da bi mu se otela, nego da bi mu se iz svijeta vratila obogaćena razumijevanjem i prihvaćanjem. Na taj način pjesnik ostvaruje pjesničku komunikaciju sa svijetom. Kada jednom nestane sve drugo, ostat će pjesnička riječ, živjet će istina u njoj i svjedočit će o onome u kome je poniknula, o onome iz koga je izniknula.
Uz brojne druge motive, u Divkovićevoj se poeziji općenito, a onda i u zbirci Libero libar lira, pojavljuju i vrlo autentični erotski motivi, koji su umješno uvijeni u riječi – bez suvišnih pretjerivanja. Njihova pojava uvjetovana je potrebom da se naglasi smisao igre kao počela života, a život započinje od privlačnosti muškarca i žene, od ljubavi koja se u njima i među njima rađa, od želje da zaigraju igru života, koja će roditi novu ljubav i novi život. U toj prvotnoj želji sadržane su sve buduće želje, a prvotna je igra, jasno je, majka svih budućih igara. Stoga Divković nije poeta eroticus, nego je, i kada je riječ o erotskim motivima u njegovoj poeziji, poeta ludens. Lakoća i ljepota liričkog izraza, s kojom on progovara o erotskoj igri vidljiva je u mnogim njegovim pjesmama, a među drugima, i u pjesmi Ludorika:
Ludoriko!
Lovoriko!
Kaduljiko!
Konopljiko!
Tako gorka,
slatka ti si,
u tebi sam,
u meni si.
Želeći, kao i Arthur Rimbaud, poezijom dohvatiti nedohvatljivo, dokučiti nedokučivo, osvijetliti neosvijetljeno, Igor Divković i u zbirci Libero libar lira, kao i u drugim svojim zbirkama, nadahnut životom i potaknut slobodom koju pjesniku daju njegov poziv i njegovo poslanje, traži ljepotu, ustrajno progovara o ljubavi prema riječi, o snazi riječi, o ljepoti riječi, čitatelju nudi promišljenu i domišljenu igru u koju on sa svoje strane daruje univerzum, savršenstvo RIJEČI, kao puninu mnogostrukih značenja, a od čitatelja očekuje senzibilitet i razumijevanje te RIJEČI, trud interakcije, uz pomoć koje će se dosegnuti bar neka od umnoženih njezinih značenja. Vraćanjem Divkovićevim stihovima čitatelj i pjesnik će iznova zaigrati tu, senzibiliziranu, interakcijsku igru dekodiranja značenja riječi i svaki će se put iznenaditi novim dosezima.
Tradicija, kao poetsko uporište, i modernost, kao Divkovićevo poetičko ishodište, u njegovoj su poeziji ujedinjene te skladno odzvanjaju glasom koji naglašava i razglašava da je Knjiga pjesničke slobode u rukama čitatelja, da je Libero libar lira zasvijetlila u dušama obožavatelja pjesničke životne igre – igre života.
U Tolisi, 5. ožujka 2022.