ISELJENIČKE PRIČE …Iz naše arhive …objavljeno 05. siječnja 2011.
piše: Emil Cipar
Često mi se događa da sretnem nekoga koga poznajem, siguran sam da sam ga bolje poznavao, ali sada se ne mogu sjetiti niti jednog događaja, koji bi me podsjetio …bio neka poveznica.
Tako i ovaj puta. Sjedim s društvom u jednom kafiću u Slavonskom Brodu, a nekoliko stolova dalje u svojemu društvu sjedi osoba za koju sam siguran da ju znam, da smo se sreli, ali ništa… Praznina …duhovna amnezija.
Počinje to i zabrinjavati. Jesu li stvarno moždane vijuge prošle svoj zenit, jer s jedne strane siguran sam da poznajem osobu, ali koordinacija u glavi ne funkcionira, nema nikakve dodatne informacije, koja bi pomogla da tu osobu definiram.
Osoba o kojoj pišem govori njemački, ali konobaru se obraća na hrvatskom. I tu ništa posebnoga. Jedna tipična iseljenička obitelj na odmoru u Hrvatskoj.
U jednom trenutku sretnu nam se pogledi. Osoba o kojoj je riječ ustaje i prilazi mojemu stolu s iznenađenim i nasmijanim pogledom.
-Pa gdje si stari …nisam te vidio …čekaj …ima li dvadeset godina?! Ma još meni žena kaže …nije li ono Emil, a ti nikako da pogledaš k nama. Eeeee stari …pa kako si mi ti!?
Ponudim mu da sjedne, privučemo stolac, upoznajem ga s društvom u nadi da ću i ja saznati konačno, o kome se radi, ali …ništa! Mojim poznanicima pruža ruku i uvijek izgovara „Milan“. Dobro …zove se Milan, ali meni nikako u glavu …zaimeboga koji Milan.
-A došli smo svi …kćeri, zetovi, unuci. To ima isto dvadeset godina da familija nije bila zajedno u domovini.
Mojemu društvu ovo …domovini, čudno. Nitko u Hrvatskoj ne naziva u svakodnevnom razgovoru Hrvatsku domovinom.
–Ma stari moj imam ti je sve članke, što si nekada pisao, kod kuće. Sjećaš se kad je ono Mesić dolazio kod nas onda si me i slikao. Samo slika izišla u njemačkim novinama, a moje ime si napisao u „Večernjaku“. Ma, znaš to! …poslao sam ti odmah faks.
Bila je to čarobna riječ …faks. Odmah mi je postalo jasno o kome se radi.
U predvečerje rata 1990. sretoh ga prvi puta. Nazvao me i pitao kakve to gluposti pišem po novinama. Koja Hrvatska, koje pravo Hrvata na samostalnost i da će JA, mislio je na jugoslavensku armiju, to već srediti. On zna to iz pouzdanih izvora, jer mu je brat oficir u istoj.
Živio je u Rurskom području i rekao je da će uskoro, posebno svečano, u Dortmundu proslaviti Dan Republike. Zaželio sam mu ugodnu zabavu i sve najbolje u životu, puno sreće i zdravlja i tako to…
Iduće godine …u proljeće, veliki skup Hrvata u Dortmundu. Bila su to vremena kada se na takvim skupovima okupljalo više tisuća ljudi.
A bilo je i volova, ali njihova uloga je bila jako neslavna, pa ne bih o tome.
Kao i drugdje, sretoh Brođane. Pitao sam ih za Milu, ali rekoše mi da je on na drugoj strani, da ne želi imati posla s emigracijom, da je u upravnom odboru jugoslavenskog kluba, zadužen za sport.
Nekoliko mjeseci kasnije, opet jedan od skupova, ovaj puta u Essenu. Gost je Ivan Vekić, tadašnji ministar Unutarnjih poslova.
Ovaj skup održan je neposredno nakonon nemilih događaja u Borovu Selu. Skup je počeo provjernim ritualom, pjevanje himne, rodoljubne pjesme, nekoliko lokalnih govornika i na kraju zvijezda večeri. Ovaj puta je to bio Ivan Vekić.
Pjevanje himne je zahvalna meta za fotografe. I ja koristim priliku. U jednom trenutku učini mi se da kroz objektiv vidim Milu, ili Milana kako se sada predstavlja mojim prijateljima. Prugasto odijelo, kravata sa oznakama iz hrvatske heraldike, ruka gordo na srcu.
Slika za naslovnicu.
Zumiram, izoštrim, snimim i …zaboravim. Imao sam još puno posla te večeri. Poslije skupa, razgovor s Vekićem u prostoriji pored pozornice.
I dok mi Vekić pojašnjava strategiju goloruke Hrvatske, u prostoriju upada Mile. Obraća se meni, ali pitanje je usmjereno Vekiću.
-Kada ćemo mi više to Borovo Selo staviti pod vaservagu, sravniti ga sa zemljom, izbrisati iz zemljopisnih karata? Ja sam poslao faks Tuđmanu i rekao sam mu …reci samo šta treba …nabavit ćemo …nema problema.
Ljudi iz Vekićeve pratnje udaljiše ga. Negdje pri kraju večeri priđe mi ponovo.
–Imaš li ti faks? Ako imaš …daj broj, pa ću ti javiti šta mi radimo! Nek znaju oni …majku im ….. da mi nismo mačji kašalj.
Jedna od mojih većih grešaka u životu bila je da sam mu dao broj faksa. Mile me je redovno informirao o svojim prohrvatskim aktivnostima. Postao je član svih hrvatskih stranaka, sudjelovao u svim tribinama na kojima se raspravljale važne stvari, kao …počinje li hrvatski grb s bijelim ili crvenim poljem.
I prije i poslije faksa Mile je nazivao. Poslat ću ti faks …poslao sam ti faks …postao ritual.
Nisam toliko obraćao pažnju na Miline aktivnosti. Ali jednoga dana zamoli me za pomoć, koju nisam mogao odbiti.
–Dolazi nam gospodin Mesić i stožer saniteta …onaj doktor …ma znaš onaj …kako se zove?
-Misliš li na Ivicu Prodana? pitam ga.
-Ma da baš taj i još neki iz sabora …ko će ih sve znati!
-Dobro Mile, nastojat ću doći, ako ne ispadne nešto drugo.
-Ma nemoj me zajebavati …moraš doći! Bit će tu i njemačkih novinara treba im prevoditi, a ti to najbolje znaš, a treba i napraviti letke da to na nešto liči. Ej, stari nemoj me ostaviti na cjedilu. Sve je palo na moja leđa, znaš i sam kakvi su naši ljudi! Samo bi se slikali za novine, a radili ne bi ništa.
Rekoh Mili da ću napisati tekst za letak kada mi pošalje listu gostiju i rekoh mu da dr. Ivica Prodan nije stožer saniteta, nego načelnik istoga.
–Ma jebiga …ne znam ti ja te nove hrvatske riječi …de napravi mi to bogati! Neću ti to nikada zaboraviti!
Od one slike iz Essena napravio sam kopiju 30×40 i uputih se u grad u kojemu je Mile živio. Nisam znao gdje stanuje, jer to je tajio, ali pojasnio mi je kako ga mogu naći. Međutim …nije mi baš pošlo za rukom, pa odlučih pitati za Milu u jednom restoranu. Znao sam da je vlasnik Hrvat.
Za šankom nekolicina ljudi. Pitam za Milu.
–E jebiga …znaš li ti koliko je ljudi s tim imenom ovdje!? De ti nama malo opiši …kako izgleda taj Mile.
Sjetim se slike. Donesem ju iz auta i pokažem ljudima.
Aaaa …Mile Faks! Ma što ne kažeš odma bolan. Vidi Jozo kako izgleda pravi Hrvat, a ne k´o ti jebote …skupio se k´o pet para!
Te večeri opet puno gostiju. Mile je domaćin, ili izigrava istoga. Ali napredovao je. Za vrijeme intoniranja himne, nije više u publici, nego na pozornici, rame uz rame s Mesićem i ostalim visokim dužnosnicima.
Kolega, Nijemac iz lokalnih novina zamoli me za fotke. Ne razmišljajući, poslao sam mu nekoliko. I u lokalnim novinama bude objavljena slika. Na slici …saborski zastupnici, Stjepan Mesić i Mile Faks. Međutim …slika mu nije donijela slavu, nego probleme. Vidjeli to kolege i poznanici i otkriše Milin dvostruki život.
Kolega je ispod slike uredno i korektno napisao: photo by Emil Cipar.
Na dan kada je slika objavljena, nazove me Mile.
-To si namjerno napravio da mi se osvetiš. Pa znaš li ti da sam ja izgubio ugled u firmi. Bio sam sindikalni povjerenik, a sada mi kažu da bi trebao dati ostavku na taj položaj. ´Ko će sada za mene glasati više? Sad svako zna da ja skupljam novac za Hrvatsku. Ne smijem više na ulicu …jebote.
Da bih ga malo umirio kažem mu da sam ga pozitivno spomenuo u izvještaju i da ću mu poslati faks.
-Ma, jebote faks. Dok to sranje nisam im’o živio sam super. Sad me još svi zajebavaju …kažu Mile Faks. Znaš, sad nisam ni na nebu ni na zemlji. Ja ipak živim ovdje …djeca mi idu u školu ovdje …žena radi u „gemeinde“. Ma im’o sam sređen život dok ti nisi sve zajeb’o!
Moje društvo se razišlo i ja se priključim Milinoj …Milanovoj obitelji. Zetovi su Turci, simpatični mladi ljudi. Tri unuka u dobi od tri do deset …živahni mladi Nijemci.
Milan me upoznaje s njima. Mene predstavlja kao novinara, koji je napravio „onu sliku“. Komentar svih prisutnih bio je ..ah soooo!
Po navici …izmjenjujemo brojeve telefona, mobitela, email adrese.
-Ma nemam ti ja ništa to stari. Jedanput sam imao faks i prisjeo mi za cijeli život!