piše: Štefica Vanjek
Nema dugo naručena sam u Zagreb na kontrolu specijalistu, a imam ih toliko da sam napravila križaljku za cijelu godinu, već radim i za iduću. Pitam se, što sam Bogu zgriješila da drvlje i kamenje na mene (a valjda on zna ako sam ja, dementna, pomalo zaboravila grijehe).
Naručena sam prošle godine u studenom. Krenula sam rano ujutro na vlak da stignem na vrijeme, jer na ovu našu željeznicu nikad ne možeš računati, rijetko kad poštuju vozni red. Baš mi je trebala i „Norijada“ u Zagrebu, jer možda i ja ponorim od prijevoza do bolnice.
Za divno čudo vlak je bio točan, ali muko moja, onaj u kojeg bi se i s dizalicom jedva uzverala koliko su visoko stepenice, a moja neposlušna koljena to baš ne trpe. Nije bilo ni kavalira koji bi pogurali moju stražnjicu (ma, tko to još pomaže oltajmerima, bog da ih se riješe).
Digla sam se rukama (a Bože moj, jesam teška, da me treba partner uhvatiti kao u filmu “Prljavi ples“ mislim da bi od nas ostale palačinke na podu), ipak su ruke jače od nogu jer ih nemilosrdno treniram kosilicom, flaksericom, šišačicom kako bi dvorište izgledalo poželjno za boravak na njemu. Nakon svih poslova oko kuće ruke mi izgledaju kao da sam bila na bojištu u Ukrajini pa me pogodilo tisuću gelera, a sva krv koju imam razlila se pod kožom). Došlepala sam se u vagon i s uzdahom strovalila u prvo slobodno sjedalo.
“Dobro je što maturanti još nisu krenuli na put, inače bi kao roda stajala na jednoj nozi, ili bila stisnuta kao sardina u konzervi“, razmišljala sam u sebi. Puno prije zakazanog vremena stigla sam u Zagreb, ali ovaj put nema šalabajzanja po Importane Centru već ravno na tramvaj, pa za bolnicu. U tramvaju, kao i uvijek, nema mjesta za sjesti (mladi moraju sigurno surfati po internetu), svaki se put zguram u neki kut da se ne razlijem po podu kad tramvaj, zbog ludih vozača, mora naglo zakočiti.
Jedva došlepam ove kile uzbrdo do Rockfellerove bolnice. Gledam, ulaz na stepenice zatvoren narančastom mrežom, mislim, vjerojatno popravljaju stepenice. Idem do glavnog ulaza za automobile i razrogačim oči… A, krušnu ti mrvu, glaukom mi je uništio vid skroz na skroz, nema bolnice! Gdje je nestala bolnica? Ostala je samo „vila propuh“, nigdje prozora ni vrata, samo hrpetine šute, ali nigdje nijednog radnika, ni Nepalca, ni Indijca, a bome ni našeg čovjeka.
Razjapljenih usta kao „Alisa u zemlji čudesa“ unezvjereno se okrećem.“I što, da sam i ugledala kojeg stranog radnika, kako bi se sporazumjela s njima, a sigurna sam da oni jadni ni ne znaju po pravo gdje su, i što rade.
Ova bolnica neće profunkcionirati dok sam ja živa, razmišljam u sebi, a onda me uhvati panika. I što sad, kamo se javiti, nitko me nije obavijestio gdje da se javim. Dok sam se okretala stiglo je još troje ljudi pa im se obratim. Sva sreća, jedan je muškarac znao gdje se treba javiti, čak mi je i broj bolnice dao.
Nazovem broj i javi mi se ljubazan ženski glas iz Nemetove bolnice, sve lijepo obrazložim, a ona se začudi kako me nitko nije obavijestio (ma kad me je netko iz zdravstva o nečemu obavijestio, već mi se dogodilo da poljubim vrata). Provjeri žena da li sam kod njih naručena, pronađe me, i jesam, još stignem do termina. E, tu sada počinju muke, treba se spustiti na Zvijezdu jer koljena otkazuju poslušnost, lakše bi bilo skotrljati se niz ulicu, ovo silno salo amortiziralo bi udarce.
Prema opisu prolaznika, morala bi se popeti na sljedeće brdo gdje je bolnica. Meni izgleda kao uspon na Everest, ili ostali svjetski vrhovi koje je osvojio moj nećak. Vidim, ako krenem pješice, bolnica me neće dočekati. Za divno čudo, prvi put poslušam muža, uzmem taksi da me odvede na odredište. Šutljiv taksist vozi me po brdima, ne znam kuda ali vidim po vilama da tu stanuje „ zagrebačka krema de la krem“. Onaj taksimetar, sto mu gromova, okreće se brzo kao mlinsko kolo kada naleti nabujali potok, i još brže od helikopterskog propelera okreću se euri.
U sebi psujem i bolnicu, i taksi, i boleštinu, i vožnju koja traje kao put oko svijeta. Napokon smo stigli do ulaza u bolnicu, teškom mukom sam se odvojila od eura iz novčanika, ali što je tu je, važno da sam stigla na vrijeme. Ljubazno osoblje bolnice uputi me gdje se trebam javiti. U čekaoni ljudi kao da se dijeli humanitarna pomoć, tu neću doći na red do ponoći. Ali, samo što sam to pomislila sestra me pozove u sobu i uputi obaviti pretrage prije odlaska pulmologu. Tu nema čekanja, odmah sam u sobi s aparatima, ljubazni tehničar uputi me na vagu.
“Nemojte molim vas tjerati me na tu spravu za mučenje, svaki puta dobijem živčani slom kad je i pogledam, a tek kad se popnem hvata me nesvjestica od kazaljke koja me bode kao sablja u mozak“. Čovjek se nasmije i utješi me: “Ma vi ste super prije vas je bila mlada djevojka koja ima 150 kg“. Stanem na to čudo koje kaže da sam se udebljala. Ma znam to, i vidim po odjeći jer mi je ormar prazan, ali da sam se smanjila 6 cm e ni to mi nije pravo, prerasli me već svi unuci, i to dobrano.
Sva sam se preznojila od muke, a čeka me još gore mučenje, puhanje u one tuljce koje nikad ne mogu napuhati do kraja (em ti svetu repu i onom tko je to izmislio). Ponavljamo pet, šest puta i uvijek isti rezultat. A tek one ribe koje moram zrakom držati na crti, e te mi se uvijek razbježe kao da ih lovim mrežom. Izmrcvarim ja aparate, a bome izmrcvare i oni mene, i dalje čekanje na red kod pulmologa. Broj se smanjio u čekaonici pa pomislim u sebi kao Galileo Galilej, ipak se kreće!
Prozove me sestra u ordinaciju pulmologa, a tamo novo lice, znači s nestalom bolnicom nestala i moja liječnica. Kasnije mi sestra objasni da je moja pulmologica otišla raditi u drugu bolnicu. Liječnica pregleda moje nalaze, i povijest bolesti pa mi još pojača terapiju. A majko mila, cijeli dan imam posla udisati pumpice, ne treba mi ni kisik. I tako, dočekam skoro kraj radnog vremena, a obećala sam nećakinji da ću navratiti kod nje.
Ne zovem više taksi da mi još ono malo eura ne isklizne iz novčanika, već nogu pred nogu brojim stepenice pri silasku do okretišta tramvaja. Tramvaj mi pred nosom zbriše, i opet čekanje bar 15 minuta, a sunce uprljilo kao u sred ljeta. Dobro da je voda u torbi, i bomboni za šećeraše, inače bi se onesviještena opružila na stajalištu.
Dočekam tramvaj, ipak nisam Godot, zavalim se u sjedalo, uz presjedanja, prolazeći kroz tri izborne jedinice, stignem do nećakinje, malo se osvježim, poigram s bebom, i opet put pod noge na vlak.
Još jedan nezaboravan dan u Zagrebu, u mnoštvu drugih, tražeći pomoć specijalista, privela sam kraju s nogama otečenim kao deblo stogodišnjeg hrasta. Strovalila sam se u dnevnoj sobi kao vreća krumpira, znam da će mi dva dana trebati za dolazak u normalu.
Eh starosti, i Bogu si teška, ali i to je dobro, samo da nije gore. Pitam se, što me iduće čeka jer su sve bolnice Zagreba u renoviranju. A tko šiša pacijente? Samo frizeri.