piše: Mirjana Blašković
Kratka, sporedna ulica, s tek nekoliko kuća, cvjećarnicom i grobljem na obje strane. Tom ulicom bih prolazila svakoga dana na mome kratkome putu od stana do posla. Gotovo uvijek bih sretala ista lica.
U susret mi je svakoga jutra išla mlada žena koja je brzim koracima vjerojatno žurila na posao. Istom stranom ulice, vrlo često, viđala bih stariju ženu u crnini. Ona je uvijek skretala na groblje. Koga li je posjećivala? Bila je krupnije građe, hodala je sporo, šepajući.
Fizičkim izgledom podsjećala je na naše žene, krupne, snažne, spremne na rad, rađanje. Pognutih leđa i umornog koraka, noseći teret odricanja i trpljenja. Kao i većina naših žena, nije znala drugačije. Ili nije htjela, život jednostavno nije dopustio?
Uvijek se sjetim majčinih riječi “strpljen-spašen”. Je li to uistinu tako? Mora li čovjek, u ovom slučaju žena, uvijek trpjeti, čekati neka bolja vremena? Danas, vjerujem, ne mora, ali prije, u vrijeme moje bake a i moje majke, bilo je drugačije.
Moja baka, kao i moja majka, bila je tiha, povučena žena, spremna na svaku žrtvu za obitelj. Dočekivala je i ispraćala djecu i muža, kuhala najukusnija jela, mijesila najmirisniji kruh i za sve imala toliko strpljenja. Dok je dida bio, kako bi mi u Slavoniji rekli, svirac, bećar, baka bi strpljivo čekala, bez da se ikome ikada požalila.
Moja majka je ista, pretrpjela puno toga, ali i dalje, unatoč poodmaklim godinama, u njoj još ima snage za trpljenje i za žrtvu. U njoj još uvijek tinja ona mladenačka, životna iskrica, koja, kad ju prepoznam u njenom glasu i njezinom osmjehu, grije i osvjetljava moje srce.
Koliko sam ja nalik na svoju majku i baku? Možda ne sasvim? Vrijeme je, hvala Bogu, učinilo svoje.
I danas je žena u crnom skrenula na groblje. Prošla je pored kipa žene koja je naslonila glavu na rame muškarca, a on je svoju ruku spustio na njeno rame.
Kip, pretpostavljam, predstavlja utjehu. Upitala sam se kako to da nije obrnuto, da žena ne tješi muškarca, a onda se sjetih da je njemačka riječ za utjehu muškog roda (der Trost) baš kao i za kavu (der Kaffee), a ne, kao u hrvatskom, ženskog. Jedan od onih problema koje, vjerujem, imamo svi mi došljaci sa članovima u njemačkom jeziku.
Za mene će i dalje i utjeha i kava biti ženskog roda. Kod nas bi kip utjehe zamijenio mjesta, utjeha bi bila žena, tješiteljica.
I tu mi onda pada u vodu ona da su žene slabije pripadnice ljudske vrste. Koliko je snage potrebno za trpljenje, a koliko pak pružati utjehu, a nikad ne tražeći niti dobivajući istu?
I pitam se, ima li tko utješiti ženu koja je i danas sporim i teškim koracima prolazila ovom sporednom ulicom?