piše: Milan Rajšić
Između Amerike i europskih Alpa, osim planine Vogesen na sjeveroistoku Francuske, nema nikakove visinom vrijedne uzvisine. Sve brežuljci (Ardeni, Eifel, Hünsruck…) kao u Zagorju. A Vogesen se propeli do 1424 metra (Grand Balon) i zaustavljaju sve oblake koji stižu iz Amerike i Azora. Kiše kao u priči, a i snijega (najveće francusko skijalište izvan Alpa).
E, na toj planini su izvori rijeka Mosel i Saône. Mosel teče prema sjeveru i ulijeva se u Rajnu, pa završava u Atlantiku, a Saône polako dopuže do Rhone na jugu i postane dio Sredozemnog mora.
Vjeruje li čovjek Tacitusovim zapisima, još prije skoro 2000 godina, izvjesni Lucius Vetus, rimski političar i poduzetnik, bio je spreman povezati ove dvije rijeke, a kako bi što lakše i brže povezao Trier, sjedište rimskog carstva i Mediteran. Projekt je propao, zahvaljujući dvorskim intrigama jos izvjesnijeg, Aeliusa Gracilisa.
Čekala je ta ingeniozna ideja, sve do 17. stoljeća, dok se s planovima i nacrtima nije pojavio Vauban, najpoznatiji francuski graditelj utvrda, ali je prava gradnja kanala počela tek stotinu godina kasnije. Prvi brod je zaplovio Kanalom Vogesen – Saône, tek (već?) 1884. godine.
Već se mislite: “Što ovaj davi, pa koga to još briga za tamo neki kanal?”
A nije tako. “Ljudi moji, je li to moguće?!!!” viknuo bi slavni Mladen Delić, da je tako nešto poput kanala u Francuskoj vidio prije one utakmice u Splitu, kada je Partizanov igrač Radanović, zabio gol kojim je Jugoslavija pobijedila Bugarsku 3:2 i kvalificirala se za nešto.
Ljudi moji, pa je li to moguće, da postoji kanal dugačak 124 kilometra, na kojemu su 93 prevodnice, a na njima 186 teških metalnih vrata, a sve u službi da se brodovi voze preko brda, utovaraju u jednom moru, a istovaraju u oceanu. A kanal ponekad prelazi kao most, preko rijeke, ponekad je nadvožnjak, ponekad podvožnjak, nekada vijadukt, a ima mjesta gdje prolazi kroz tunel iskopan u brdu.
Takvih, sličnih, dužih, širih, spektakularnijih kanala, u Francuskoj je danas 66 i povezuju čak 575 gradova i mjesta, a na njima je 3730 prevodnica…
Kako je moguće, da naš omiljeni profesor Vojin Majstorovic, učeći nas o mostovima, cestama, vodogradnjama… nije naučio da postoji na svijetu i tako nešto pametno, lijepo, praktično… Možda bi moj/naš život onda išao drugim, plavo-zelenim putem?
Svi kanali koje sam vidio na putu, odlično su održavani kao da su jučer izgrađeni i u međuvremenu je brodovima olakšan, ubrzan i automatiziran prolazak.
Za vožnju broda do 15 metara dužine, u Francuskoj nije potrebna posebna dozvola za upravljanje plovnim objektima. Dovoljno je posjedovati vozačku dozvolu. Izuzetak su Basse Seine, kanal Rhône i Grand Canal d’Alsace.
Na francuskim kanalima gužve kao na auto cesti prema Jadranskom moru. Jedna nova i neviđena dimenzija turizma. Nažalost, kiše su posljednjih mjeseci bile rijetke, jednako kao što nije bilo ni snijega, pa vode u nekim kanalima nema dovoljno i zatvoreni su za plovidbu.
Otvorenih očiju i usta, vozim se stotinama kilometara kroz plavo i zeleno. Mirna, pastoralna sela se smjenjuju svakih nekoliko kilometara. Rijetki setači, još rjeđi biciklisti, samo pecaroša ne nedostaje. Nepodnošljivi mir i tišina.
Ljudi moji, je li to moguće, da tako nešto, negdje postoji?
****
“Lipanj je, lipe se lipaju, mirišu, miluju i pipaju…”, napisao je davno prije četiri desetljeća, u jednome pismu svom bratu Mirku u Ameriku, moj punac Mihajlo. Dobar je čovjek bio.
Lipanj je, lipe se lipaju…
A vrijeme? Kakvo je vrijeme?
Jednako na putu, a i nakon povratka u Tr, suho, sunčano i vjetrovito. Niti jednoga dana ni jedne jedine kapi kiše. Čovjek poželi par sati kiše, pa da malo odmori, da ostane ležati sat, dva duže u šatoru ili da odsjedi par sati u ugodnim francuskim kavanama. Svejedno, uz kavu ili vino. Temperature su ujutro (ne)ugodno niske i čovjek treba pulover ili jaknu, a onda pržiona. U hladu 30 i više, a nema posvuda hlada. Vjetar puše 24 sata bez prestanka. Već danima i tjednima.
“Leteci Holandez iz ravne Baranje”, zdravstvenih problema nema, osim nekoliko puta grčeve u desnoj potkoljenici. Stražnjicu ne osjeća da postoji. Svakoga dana 120 (s vjetrom u leđa), do 90 (vjetrom u prsa) kilometara na Herkulesu. Mišići se stežu i istežu, grče i opuštaju, na sreću, ne pucaju. Koža na rukama i licu, postala tamno smeđa i polako se ljušti. Četrnaest sati dnevne aktivnosti. Petnaest dana u komadu i bez pauze. Bolje je i profi vozačima Giro d Italia ili Tour d’ France. Imaju nakon svakih šest dana, jedan dan zasluženog odmora. Vrijeme za kavu, vino i jelo se ne računaju. Pijesak curi kroz prste, cantimetara je sve manje, godina sve više. Nema odmora.
****
A onda: “Kakav vikend mala moja, da znaš samo…”
Kraća ranojutarnja vožnja biciklom (ja bez nje ne mogu, a ona bi bez mene mogla) do Luksemburga, kava kod Portugalaca, pa pripremanje ručka. Volim kuhati, volim jesti, a ne znam ni koliko mi je dosta. Strahota, koliko mogu pojesti.
Vrijeme je šparoga (ovdje se tradicionalno jedu bijele), pa se gušim u njima. U Francuskoj, koja je pojam jela i gastronomije, šparoge nisu omiljeno i često jelo, pa sada nadoknađujem propušteno.
Treba mi odmora, a trebam i obnoviti snagu za nove izazove narednih dana. Prelistam novine, knjigu ne otvorim, malo odrijemam pa pogledam nogomet iz Istanbula (pobijedili dečki iz Manchestera), pa je na redu 24 sata jurnjave Le Mans (najbrži Ferrari). Navečer kasno, mogućnost izbora između, po prvi put u gradu organizirane “Šetnje po mjesečini” (10, 20 ili 30 kilometara) ili “Piknik na rimskom mostu” (tradicija već osam godina). Odabirem Ništa i veselim se spavanju. Pa sljedećeg dana ponovo: bicikla, Luks, ručak (podrazumijeva se: šparoge)… Evangelisti četiri dana slavili “Dane njemačke evangelističke crkve” i po prvi put glasno i javno progovorili na temu “Oružje za mir?”. U četiri dana smjenjivali se govornici: od svećenika, preko intelektualaca, do generala njemačke vojske i samoga Kancelara. Na kraju, ulicama Nürnberga, prošla mirna povorka od desetak tisuća mirnih vjernika u potrazi za MIROM.
U nedjelju navečer, bilo je lijepo Srbin biti. Rijetko, ali i to se ponekad desi. Novak pobijedio u Parizu i postao NAJ štošta i koješta, u koječemu, a sve vezano uz sport koji se nekada igrao u bijelim hlačicama i majici. Ja, kao dijete, mislio da je to buržoasko-kapitalističko-dekadentna igra bogatih. Puno sam propustio, dok nisam zahvaljujući sinu, prije 30 godina, prvi put, reket uzeo u ruke. I oduševio se.