OČE NAŠ, KOJI JESI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Hrvatska danas nije podijeljena samo na one koji imaju i nemaju, nije podijeljena samo na one koji su pristaše postojećeg političkog sustava, koji omogućuje vladavinu i nasilje financijske i političke oligarhije i na one koji su za promjenu postojećeg sustava, za istinsku demokraciju i vladavinu naroda. Nije samo podijeljena ni u pogledu sudbinskog pitanja vezanog uz novi okvir, odnosno oko pitanja ulaska ili ne ulaska RH u EU.
Hrvatska je danas podijeljena i oko pitanja Oca Domovine, tako da današnji Hrvati i Hrvatice imaju dva Oca domovine, tj. jedni štuju jednog, drugi štuju drugog, neki pak obojicu, a ima i onih koji ne štuju ni jednog.
Prvi, a donedavno i jedini Otac domovine nije mario za bilo koga drugoga više nego za svoju domovinu.
On je bio zagovornik demokratizma, borac protiv sužanjstva, vizionar slobode i pristaša hrvatske nezavisnosti i suverenosti. On hoće slobodnu Hrvatsku u kojoj o svemu odlučuje narod i kazuje: U državnom zakonu, sva vlast je u samu narodu. Najbolje uređena i najbolje vlada je ona država u kojoj svi državljani u uređivanju i vladanju zakonito udioništvuju. On vidi potpunu potrebu i ispravnost zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi povijesnog prava i živoga narodnog organizma stvoriti i očuvati vlastitu državu, jer im samo vlastita država daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost.
Izričito tvrdi: Samo u svojoj državi i u demokratskom i pravnom poretku narod stvara i razvija svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno biva subjekt svoje sudbine, a ne objekt tuđega iskorištavanja.
Ante Starčević  vidio je i smatrao, da jedino uz samostalnost i suverenost mogu cvasti narod, zemlja i gradovi i da bez toga narod ne može biti narodom, osobom: nego je samo puk, množina čeljadi.
Govori: Dok stoji suverenstvo naroda, dotle narod može, drugda i mora, zamjenjivati prava i koristi, on mora i žrtvovati premnogo, za ne izgubiti još više ili možda sve, za dobiti u boljim okolnostima, štogod, sve ili još više. Nu izgubiću suverenstva, osobnosti međunarodne, narod već ne ima ništa za izgubiti, ništa za čuvati.
Dalje uči: Narod je samo slobodan onda, kada u svojim rukama drži zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast, a napose vojsku, diplomaciju i financije.
Protivi se združivanju s bilo kime te govori: Naša domovina, kako nekada bijaše, tako i danas može biti samostalna, ako smo muži slobode i napretka, moramo nastojati, da našem narodu izbijemo iz glave onu vjeru, koju su mu drugi narinuli, vjeru kao da smo mi tako slabi, da ne možemo drugačije, nego kao bilo čiji robovi živjeti. Mi moramo Hrvatima kazati, da je sužnju jednako u amerikanskoj republici, i u svakoj drugoj despociji.
Starčevićev životni program i zahtjev, da Hrvati imaju pravo i moraju ostvariti vlastitu državu oživotvorio je, ujedinivši Hrvate u tom cilju, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
On ostvaruje tisućljetni hrvatski san, te je proglašen utemeljiteljem hrvatske države i hrvatske slobode, uzdignut je kao vođa s mesijanskim značenjem. Od mnogih je prozvan Ocem Domovine i najvećim sinom hrvatskog naroda.
“Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što“ njegov je moto.
U svojoj političkoj borbi, prije stvaranja hrvatske države i on je, kao i Starčević bio zagovornik demokracije i demokratskih sloboda. Pred jugoslavenskim sudom on govori, kako se čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz kriznog stanja, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznavanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije.
Međutim mnogi mu predbacuju, da dolaskom na vlast u ostvarenoj državi nije ostvario ni Starčevićevu, a ni svoju vlastitu viziju, da vlast bude u samom narodu, da se država uredi na način, tako da svi državljani u uređivanju i vladanju zakonito udioništvuju.
Predbacuje mu se da  donošenjem demokratskog Ustava nije omogućio ostvarenje demokratske i pravne države, nego da je donošenjem Ustava postignuta samo teoretska podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, ali bez temeljnim zakonom propisane nužne međusobne kontrole triju državnih vlasti. Predbacuje mu se da je već i odredbama Božićnog Ustava iz 1990 godine središte i izvor svih vlasti postao predsjednik Republike, umjesto da to bude Sabor, koji to ni praktički ni teoretski nije bio.
Kritici je izložen i zbog članka Ustava 94 koji instituciji Predsjednika daje ovlasti da se brine za poštivanje Ustava, da osigurava opstojnost i jedinstvenost RH i redovno djelovanje državne vlasti.
Kritičari tvrde, da je time toj instituciji davalo za pravo uplitanje i miješanje u sudbenu i zakonodavnu vlast, što je protivni i suprotno demokratskom principu.
Mnogi prigovaraju da je uspostavio sistem neizmjerne koncentracije moći u svojim rukama, te da je s akumulacijom njegove punomoći, položaj vlade bio slab i da je sve više slabio. Da je disciplinirao stranku HDZ i da se ona kao takva nije toj politici centralizacije smjela suprotstavljati. Stoga je sve zakone u Saboru prihvaćala čime je omogućila jednoj maloj skupini utjecajnih osoba oko predsjednika kontrolu pravosuđa, obavještajne službe i velikog dijela državne privrede. Mnogi tvrde da je upravo ta koncentracija moći u nekoliko ruku dovela do zlouporabe moći i do korupcije, čega se nismo riješili do danas.
Mnogi protivnici Tuđmanove politike zbog toga tvrde kako on, uz zasluge za stvaranje države, snosi i odgovornost zbog činjenice, da nije uspio afirmirati pluralističko i demokratsko društvo, već da je ostvarena samo formalna sloboda, da su ostvareni samo znakovi slobode, kao što su grb, zastava, jezik, državna vlast, ali da ti oblici nisu nosili i sadržaj potpune slobode, te da posljedice rata ne mogu biti isprika za neostvarenu potpunu slobodu.
Za razliku od Starčevića, utemeljitelj hrvatske države Franjo Tuđman nikada nije iskreno vjerovao, da Hrvatska može samostalno i sama o sebi živjeti. To je jasno vidljivo još od njegovih ranih razmišljanja, koja se tiču te teme. On jest za samoodređenje, ali za Lenjinovo načelo samoodređenja naroda, po kojem se najprije treba razjediniti, da bi se moglo ponovno ujediniti na ravnopravnoj podlozi.
Dalje u tom smislu on hrvatsko članstvi u EU smatra neizbježnim koliko i poželjnim. Međutim valja reći, da je on smatrao, kako se budući EU savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji dio svoje suverenosti prenose na savez, kako bi se mogli slobodno i suvereno razvijati. Smatrao je , da je pri tome bitno, da u tom savezu nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već da u svemu bude jednako-pravan čimbenik pa i u provedbi same suverenosti saveza.
Kasnije 1995 godine on govori: Što se tiče konačnog rješenja krize na tlu bivše Jugoslavije bit ćemo i jesmo zainteresirani za civilizacijske integracije s područjem kojem civilizacijski i geopolitički pripadamo, misleći time na EU integracije.
Rezime njegovih razmišljanja i stavova o EU integracijama pokušao je u jednoj rečenici sažeti Nedeljko Mihanović kazavši: Hrvatska u Europi, ali ne pod vlašću Europe.
Takva jedna formulacija dovodi u “napast“, ali isto tako brzo otrežnjuje činjenica i pravilo koje kaže, da je u savezu suverenitet ograničen voljom središnje vlasti, koja je suveren, te da u savezu država  na određenom području postoji samo jedna državna vlast, što jasno kazuje da bi Hrvati u takvom savezu nad sobom imali višu vlast koja će im zapovijedati.
U vrijeme dok se EU tretiralo kao ekonomsku zajednicu ta ideja zvučala je sasvim drugačije, no danas kad je jasno da su ideje, ciljevi i nakane te kombinacije sasvim druge prirode ta ideja zvuči opominjuće. Ta kombinacija danas znači novo dobrovoljno ropstvo, jer je ona samo sredstvo kojim europski i svjetski financijski centri moći ostvaruju svoju moć, a imperijalistički narodi svoje imperijalističke težnje. Novi imperijalizam u ekonomskom obliku, odnosno osvajanje, pljačka i izrabljivanje na “civiliziraniji“ način je cilj, a ne namjera postizavanja većeg sklada u svjetskom međunarodnom poretku.
Imperijalizam se izražava u političkoj, kulturnoj i ekonomskoj dominaciji nad drugim narodima, ne samo onima koji žive odijeljeno , već i nad onima koji žive uključeno ili priključeno jednom ili više imperijalističkih naroda.
U današnjoj Europi ne postoji samo jedan imperijalizam, nego postoji više njih i to je jedini tračak svjetla, jer ima nade da će u budućnosti u njihovoj unakrsnoj borbi potlačenim narodima svanuti sloboda
Neugasle imperijalističke težnje malih i velikih imperijalizama u Europi razlogom su da ne može i neće biti ostvareno potpuno načelo narodne ravnopravnosti u toj kombinaciji. Eventualnim ulaskom u taj savez hrvatski narod neće biti u sretnom i korisnom smještaju, neće se u njemu moći slobodno i suvereno razvijati i jednom kad toga postane svjestan niti kakav novi Otac domovine teško će mu moći pomoći.
Stoga se već danas, kad se nemamo u koga više pouzdati, pouzdajmo u  našeg pravog osloboditelja, u Oca čija nas je ruka izvela iz ropstva i zasužnjenosti, od zla oslobodila, a kojeg se tako malo spominjemo, kojem tako malo zahvaljujemo, za kojim tako malo idemo, kojeg tako malo štujemo i čije zapovijedi tako malo vršimo ( Pnz 13,5)  Blago nama ako se njemu utječemo ( Ps 2,12).