KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Poštovani kolega i prijatelj Emil “povukel” me svojim tekstom “Naš jezik za jedan euro” za jezik pa bum i ja nekaj napisal na tu temu. Svi mi, koji smo bili (a mnogi još jesu) na tzv.”privremenom radu u inozemstvu”, u našem slučaju u Njemačkoj, mogli bi posvjedočiti istinitost Emilove priče, drugim riječima dobro programiranog plana, pokušaja i vrlo lukavog guranja kovanice “jugoslovenski” jezik koju su, bez puno razmišljanja, naši domaćini Nijemci prihvatili kao što su prihvatili i srpsku podvalu da smo svi “jugosloveni”. Jasno, to se odnosilo na sve narode bivše države, ali u ovome slučaju bez Srba koji su vrlo uspješno širili svoje srpstvo pod krinkom “jugoslovenstva”!
Tako su uspjeli progurati ideju da je službeni jugo-jezik u stvari srpski jezik pa su se u Njemačkoj i drugim zemljama mnogi formulari tiskali te prevodili na srpskome jeziku. Evo samo jednog primjera širenja svesrpske jezične, ali i svake druge ideje koje su se preko SANU u Jugi i izvan nje provodile u djelo. U firmi u kojoj sam bio zaposlen od dužnosti sindikalnog pogonskog povjerenika sam voljom radnih kolega izabran u Savjet poduzeća (Betriebsrat) u kojem su, osim moje malenkosti, Nijemaca, Turaka, Talijana, sjedila i dva Srbina.
Na našim sjednicama dolazilo je, gotovo uvijek, do žestokih preprika između mene s jedne i Srba s druge strane stola koji su me, uz svesrdnu pomoć njemačkih kolega, pokušali uvjeriti u srbofloskule da su svi radnici iz Juge…jugoslaveni koji govore…jugoslavenski! Bezuspješno sam pokušavao objasniti da je Juga višenacionalna država s više jezika, da sam Hrvat a moj materinski jezik je hrvatski. Nisam uspio uvjeriti kako njemačke kolege tako i druge u ispravnost mojih stavova i riječi jer se nisu,kak su mnogo godina kasnije priznali,željeli zamarati s time tko je Hrvat, Srbin, Bosanac, Sovenac, Makedonac, Crnogorac itd., pa im je bilo puno lakše sve svrstati pod zajednički nazivnik “jugoslaveni”.
Nakon isteka, mojega dvogodišnjeg mandata u Savjetu poduzeća, nisam se želio više kandidirati u to radničko tijelo kojemu je bilo puno laše komunicirati s “jugoslovenima” nego,kako su mi Srbi prišili-ustašom!I danas,iako imamo međunarodno priznatu državu, mnogim Nijemcima još uvijek se po glavi mota riječ Jugoslaveni pa se tek, nakon upozorenja, ispričaju i vele Kroatien, Kroate itd. Međutim, moramo se zapitati da li su samo Nijemci, pa i Srbi, krivi o lošoj informiranosti njemačke javnosti o nama, zar ne snosimo i mi sami dobar dio odgovornosti počam od radnika, učenika, studenta, liječnika, profesora itd.? Da bih bolje objasnil problematiku, vratit ću se dva, tri pa čak i četiri desetljeća unatrag kada su se u Njemačkoj mnogi naši sunarodnjaci sa Srbima svakodnevno družili, kumili, ženili, pili i-ljubovali!
U tim druženjima vrlo rijetko moglo se čuti riječ MI HRVATI dok su Srbi u svakoj prigodi isticali svoj bre, brlju, dupence, Karađorđeviće, cara Dušana, Marka kraljevića i svesrpstvo do Jadrana i dalje tj. gdje god Srbina ima. I ne samo da se družilo nego se objeručke prihvaćalo njihove riječi, pjesme, psovke i prostote kojih imaju za-izvoz. Pa se danas čudimo kaj nam djeca nemaju pojma tko je Ivo Robić, Vice Vukov, Anica Zubović, Ruža Pospiš-Baldani, ali zato jako dobro znaju i pobožno slušaju Cecu, Lepu Brenu, Draganu i druge omiljene im cajkuše. To je još jedan dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla. Naime, prema povjerljivim podacima dobar dio domovinskih i iseljenih Hrvata, ljubitelja srpskoga turbo-folka,slušalo je čak za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, ovu nadasve primitivnu glazbu i time nesvijesno pobrinuli da i njihovi nasljednici naslijede “ljubav” prema cajkama i razbijanju čaša.
Ali, nije samo o glazbenim ukusima riječ. Prema svim pokazateljima interes za Dopunsku nastavu na materinjem jeziku u inozemstvu opada za što veliku odgovornost snose roditelji koji ne upisuju i šalju svoju djecu kako bi ova bar nešto naučila o zemlji svojih otaca. Kada sam, otprilike prije deset godina u Berlinu pitao jedan hrvatski bračni par da li njihovo dvoje djece pohađa Dopunsku nastavu na hrvatskome jeziku dobio sam negativan odgovor s obrazloženjem kak se je to za vrijeme propale Juge moralo, ali da se to sada, kad imamo vlastitu državu, ne mora. Aleluja!
Stoga nije čudo da mnoga hrvatska djeca, kada dođu u Hrvatsku na ferije, ne znaju s djedom, bakom, tetom, ujnom razgovarati pa gube volju za dolazak u Hrvatsku. Osim toga ima veliki broj primjera gdje roditelji u kući s djecom razgovaraju na njemačkome jeziku, čineći time svojoj djeci medvjeđu uslugu i nepopravljivu štetu.Stoga bum, ipak, na kraju ovoga teksta rekel: Kaj god!
Poštovani gospodine Arbanas, budući da ste me već nekoliko puta “opomenuli” i upozorili na jezične greške kratko ću Vam, kaj nije moj stil, odgovoriti. Vidim da volite dijeliti packe i prigovarate svima koji ne pišu korienski. Kaj god! Kolko mi je poznato korienski se pokušalo pisati u jednome vremenu, ali nije išlo. Nisam tolko kvalificiran da ulazim u jezične rasprave a osobno sam zadovoljan razinom poznavanja hrvatskoga jezika. Uostalom, kao i svi urednici raznih hrvatskih tiskovina s kojima sam do sada surađivao. Kritika me ne smeta, ali me smeta cjepidlačenje ili, kak bi se narodski reklo, traženje dlake u jajetu.… Read more »
Gospodine Milčec, nije mi jasno u komu smislu ste napisali “Dopunsku nastavu na materinjem jeziku” iako ste na početku članka napisali “materinski”. ###Sudeći prema stanju hrvatskoga jezika danas, vrlo dobro je urastao u balkanski jezik i svakim danom sve više jer su i u novoj Hrvatskoj, uz novčanu pomoć hrvatske države, napisani kojekakvi riečnici na tom balkanskom jeziku, samo pod krivim imenom, hrvatski jezik. ###Razvoj hrvatskoga jezika je jasan. Iako izvan Juge, navodno slobodni, ostali smo kmetovi, robovi Juge i to se nekom “slobodnom voljom naroda” ne će nikada promieniti! Kako su nam nametnuli današnji pravopis i srbštinu Kurjaka, tako… Read more »
Poštovani Petar Bašić i Sanda Ham
Svaka država ima pravo njegovati svoj jezik pa valjda će nam netko pametan povjerovati da i Hrvatska.
Ili vi mislite drugačije
Srpski je bio jezik diplomacije u Jugi, službeno. I jezik u JNA. I stranci koji su dolazali učiti jezik, učili su u Bg srpski. U stvari, srpskohrvatski, ali to je bila ta inačica. To je jedno od novosadskih postignuća (Novosadski dogovor, sredina 20. st.), da srpski bude službeni jezik jugovićke diplomacije.
ne pretjerujte, molim Vas
koliko vas ikada kaže katalonski i kastilijanski, katalonci i kastilijanci i andalužani, umjesto španjolci i španjolska?
a omjer nas prema nijemcima je puno veći (to jest mi smo s gledišta svjetske važnosti njima beznačajniji) nego nas prema kastilijancima
Poštovani gospodine Milčec Dobroje biti samokritičan kako u svemu ponašanju u Hrvata tako i občuvavanju Hrvatske riječi i jezika. Jedan sam je u svemu navedenome nemoćan,kaj-god si sadanetko mislio. Poznato je da su naši premalo aktivni,kda se radi za njihovu kožu,to upravo i je ono što druga strana iskorištava. Potrebno je sagledati rejalnost što su mogli jadnici iseljenici učiniti,dolazeći u inozemstvu na dobrovoljni rad,poput što to i gospodin Emil napominje..gdi si bio nigdje..što si radio niš..neki bi rekli Martin u Zagreb..Martin iz Zagreba..a sve im se je od jednom zbilo,onda još nije bilo ni priručnika ni voditelja kako da prežive… Read more »