piše: Dragica Križanac
Čim je ušao u razred direktor škole, mali čovječuljak kojeg su učenici zvali Žile znala je da se nešto desilo. Iza njega je cupkala Stojka, profesorica srpsko-hrvatskog. Svi su ustali. Jer, tada su učenici ustajali kad u razred uđe profesor ili direkcija.
– Sedite deco. Imamo jedno saopštenje za vas. Upravo smo dobili vest da je književnik Ivo Andrić umro. Danas 13. marta 1975. prestalo je da kuca srce našeg nobelovca. Kolegica Stojka će sljedeći čas srpskohrvatskog posvetiti isključivo njegovim delima. I oboje napustiše razred naglo kako su i ušli.
Učenici su ostali zabezeknuti. Nekako im se činilo da tako velik čovjek ne može napustiti ovaj svijet. Ali, ubrzo je profesor matematike razbio šutnju rekavši:
– I, gdje smo ono stali…
Kad je došla kući iz škole, stalno joj se jedna misao vrtila po glavi. Zašto je Andrić pisao ekavicom? Nije imala gdje potražiti odgovore. O Andriću se znalo samo službeno što je cenzura propuštala. Nobelovac. Rođen u Travniku. Na Drini ćuprija. Travnička kronika. Gospođica. Ex Ponto.Turci. Živi u Beogradu. Umro u Beogradu.
Danas je odlučila ne ići u školu. Nije imala volje poslije onoga što se desilo jučer.
Na času povijesti prof. Vlatko Krajišnik je zadao pitanje:
– Dijana, reci kad je bila sedma ofanziva? Ona je ustala i dala točan odgovor : to je bilo tisuću te i te godine.
– Kad je bila Kurdska bitka u II svjetskom ratu? Profesor nije mogao vjerovati svojim ušima pa je postavio opet slično pitanje, opet odgovor ’TISUĆU te i te’…Opet odgovor točan. Ali opet tisuću, umjesto da kaže kao sav normalni svijet ‘hiljada’. Naravno dobila je pet ( jer mogao si je u pol noći pitati za kakvu bitku iz NOBa odgovor bi stigao u sekudi) ali je profesor ‘incident’ požurio odmah prijaviti. Odmah poslije nastave sazvan je Partijski sastanak. Onda je sutradan ušao rečeni Žile u razred , pa su svi mislili da je opet netko otišao na nebo. No direktor reče:
–Nek’ ustane učenica Dijana K. Kada se ona lijeno uspravila i pogledala ga ispod duge raščupane boemske kose upitala je:
– Jel’ ja’ ? Našto je on odbrusio:
– Kako ti je ime ćaći?
– Anto, reče ona. Piše u Dnevniku.
– Sutra da ti se Anto ovdje nacrtao. I napustio je naglo prostoriju. Kao da je počeo rat, pa se drug direktor žurio u odbranu vitalnih interesa…
Jadni ćaća, pravdao se sutradan pred direktorom kako je znao i umio: te mi smo normalna porodica, te nismo nikakvi ‘elementi’…te nikad nisam bio za politiku… Kad je došao kući bio je bijesan:
– Što ti bi!? obrati se kćeri odmah s vrata. Uh, znala je da je bio na ribanju.
– Ma, to ja iz dosade. Ne brini stari. Nisam ništa zlo mislila, pokušala je blago.
– Iz dosade? Nisi sva!. Sad će nas držati pod prismotrom. Kažu da upotrebljavaš čudan rječnik. Da je to sumnjivo. Pitanje je kako ćeš do mature.
– Pa šta, to je jebena slavenska riječ. Pa učimo ruski i na tom jeziku se kaže isto ‘tisoč’…
– Stvarno? reče on. Kud to prije nisam znao, da kažem tu činjenicu tom tvom školskom direktoru.
– Pa da, opančari pjene bez veze…treniraju strogoću, ništa ti ne brini stari, još jedna godina i diploma je u mom džepu…uh, da mi je otići iz ove pripizdine.
– Pripazi dijete, ublaži on malo, gledajući u nju zabrinuto. To je sve strogo, jer se desilo ‘hrvatsko proljeće’ i mnogi koji su sanjali slobodnu Hrvatsku upravo robijaju. Također je prije dvije i pol godine grupa zvana Fenix upala u Jugoslaviju s ciljem da pokrenu pobunu i sruše Jugoslaviju. imali su namjeru izvoditi diverzantske akcije…
Zinula je. Za ‘ hrvatsko proljeće’ je znala. Ali za ovo drugo nikad čula.
– Da, da, poslije sloma Hrvatskog proljeća neka hrvatska emigrantska grupa je poslana u okolinu Bugojna, naoružana. Kažu, mladići su poslani da ‘ruše komunistički poredak’. Naravno UDBA sve već znala i pustila ih da uđu preko Austrije. Onda poslala na grupu vojne specijalce i miliciju. Na njih 19 krenulo je 10000 specijalacam i milicajaca. Neke diverzante su pobili u šumskim borbama, neke navodno zarobili i smakli bez suđenja, uglavnom četvoricu preživjelih su izveli pred sud. Osudili su ih na strijeljanje a samo jednog od njih na dugogodišnju robiju. Upravo je zatvoren u samici u Zenici.
– Hebote, zar se usudio netko na takvo što. Pa to je bilo samoubojstvo! viknula je. Kako to da i taj što je u zatvoru nije strijeljan?
– Pa bio je maloljetan u vrijeme upada u Jugoslaviju, pa je dobio pomilovanje od Tita.
– A tko ih je poslao?
– Ništa više ne znam , osim da su tu diverzantsku grupu poslali iz Australije i da su je predvodila neka braća Andrić.
Ovih dana sve u znaku Andrića, pomislila je.
– Slušaj, dijete. Moraš maturirati, poslije ćeš na studije. Pospi se u školi pepelom. Ovo što si sad čula zaboravi kao da nikad nismo pričali na ovu temu. I ne pričaj nikad i ni s kim o tome. Obećaj mi.. I zaboravi tu svoju ‘tisuću’ dijete moje. Doći će vrijeme kad će to biti sasvim normalno u Bosni i Hercegovini, vidjeti ćeš.
Pogledala ga je čvrsto svojim lijepim zelenim očima i rekla:
– Ne brini, stari, već zaboravljeno. Zacementirano!
Dijana se stvarno dosađivala. Upravo je navršila sedamnaest. Sve petice. Čekala je ljubav. Onu pravu, za koju se žrtvuješ, gineš, mislila je. Onu za koju se predaš pravom muškarcu! Prvi put. Kao kod Šekspira, Bodlera, Vesne Parun…
O ljubavi se u to doba malo pričalo. Njen odgoj što se ‘onih stvari’ tiče bio je materin savjet:
– Znaš, ako se počnu raditi one stvari onda se zatrudni, i posljedice su da se moraš udati, a onda se nikad ne završi škola. Ili te čeka abortus. Koji boli, boli… znam iz iskustva. Zato se strpi i čekaj svog suđenog.
Ali hormoni su divljali. Mutili razum.
Toga dana kad je sebi dala slobodno od škole u gradskom parku susrete svog rođaka s nekim momkom kojeg nije poznavala. Bio je obučen po posljednjoj modi i duge kose ‘ala bitlsi’. I imao prekrasne sunčanice baš kao Alen Delon u filmu koji se trenutno davao u kinu. Ona nije nikada imala sunčanice.
-Hey, povikala je, u mojoj školi bi te sačekala školska inspekcija na ulazu u školsku zgradu i poslala na šišanje. Gdje ti živiš?
– Ja sam Jugošvabo. Kod nas je sve dozvoljeno. Sloboda!
– Gdje to kod nas?
– U Študgartu.
– Joj, da mi je tamo!
– Hajde sa mnom na kavu? nije gubio vrijeme.
Pristala je odmah. Kad je ugledala njegovo auto nije mogla vjerovati: mercedes! Direktor škole, onaj isti što je bio čuvar čistog srpsko-hrvatskog jezika, u kojem nije smjela postojati riječ tisuča, imao je fiću. Njen ćaća je išao pješice do posla. Đaci se vozili do škole autobusom čiji je vozni red bio ‘dva puta na dan’. Tadašnja Bosna nije imala automobila, ali je imala rudnika i željezara. Nije imala farmerki, ali je proizvodila borosane…sve za udarnike. Imala je i nove građane: jugošvabe. Koji su smjeli teškom mukom zarađene marke trošiti u Jugoslaviji.
– Upadaj, poviče on. Idemo na Vlašić.
Nije se protivila. Bio je petak, krasan jesenski dan. Radio je grmio, Tom Jones se derao iz sveg grla i vikao ‘Dilajla, dilajla’, a oni ga pratili k’o papagaji. Evo šanse! pomislila je u sebi. Konačno da se rješim ‘onoga’. Sve moje prijateljice u razredu imaju momka i većina rade ‘ono’, samo ja ne. Što sa mnom nije u redu! mislila je.
Kao da joj je čitao misli on reče:
– Idemo malo u provod.
Nije ništa rekla. Ali sviđao joj se opasno, uh zaljubila se u njega na prvi pogled.
Šuma ih je primila u svoj zagrljaj. Šetali su dugo kroz tu zelenu ljepotu i udisali svjež zrak kad on reče:
– Vidiš onu krasnu poljanu punu cvijeća. Idemo se tamo odmoriti. Ponio sam deku i bocu vina.
Omamljujući miris poljskog cvijeća je bio takav da joj se zavrtilo u glavi. Pili su gutljaj po gutljaj vina, izravno iz boce. Pričao joj je da je otišao u Njemačku sa osamnaest godina. Ostavio je kod kuće roditelje i četiri sestre. Od njega se očekivalo da ih pomaže i školuje, kao najstariji. Završio je samo osnovnu školu.
– Radim i prekovremeno, vidiš mi ruku, pokazivao joj je žuljeve.
Počeli su se ljubiti, skinuo joj grudnjak i zavlačio ruke u njene gačice. Ali ih nikako nije uspijevao skinuti. On bi ih skoro svukao dolje, ona bi ih brzo navukla nazad. I ponovilo se to nekoliko puta. Zapravo je njihovo hrvanje trajalo cijelo popodne. Čudnovato, ali sa svakim srkom vina on je bio pijaniji a ona trijeznija i bistrija. Iako je njena glava već jutros odlučila i rekla ‘da’, njeno tijelo je igralo svoju igru i govorilo ‘ne’. Prepustila se instiktu koji ju je držao budnom…a taj instikt joj je govorio da se ne treba predati. Da on prosto nije pravi!
Jugošvabo je to svakako osjetio i nakon mnogih pokušaja odustao. Dakako, imao je priliku upotrijebiti silu, jer u toj divljoj ljepoti nije bilo žive duše. Ali, nije to učinio.
Već se smrkavalo kad su se spuštali u Travnik. Šutjeli su.
Kad su već bili u gradu, u blizinini njene kućne adrese on reče:
– Sutra se vraćam u Njemačku.
– Joj ja sam se bila zaljubila u tebe! ispali ona. Ja puno čitam i romantična sam. I čekam pravog.
– Ne bih baš rekao da si tako romantična, nasmijao se. Ti dobro vladaš sobom, kako sam vidio.
– Rado bih i ja u Njemačku, htjela bih živjeti u slobodi, ali moram prvo maturirati. Reci mi, smije li se tamo reći tisuća?
– Ne razumijem? Čuj ‘ tisuća’. Tamo smiješ sve. Samo ne smiješ preko Berlinskog zida k Rusima. To je jedina zabrana, smijao se.
– Hoćeš me potražiti drugi put kad dođeš?
– Drago dijete, meni je sad 35 godina. Duplo sam stariji od tebe.
– Ne mogu vjerovati, reče ona. Izgledaš s u p e r.!
– I moram ti još i ovo reći, imam ženu i dijete u Njemačkoj. Sada mi je drago što se gore u planini ništa nije desilo.
Suze joj grunuše na oči. Kad je izašla iz auta i krenula, napravi korak nazad, proturi glavu kroz otvoreni prozor auta i poljubi vozača u obraz.
– Desilo se itekako. Hvala ti, danas sam konačno odrasla.
….
Dragica Križanac
Autorica je rođena i odrasla u Vitezu (Bosna i Hercegovina), gdje je išla u osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Novom Travniku.
Diplomirala je na Filozoskom fakultetu u Sarajevu 1985. na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo.
Od 1992 g. živi u Amsterdamu (Nizozemska), a od umirovljenja i u Hrvatskoj (Trogir). Majka je dvoje odrasle djece.
Poeziju i prozu je počela pisati još u školskim i studentskim danima. Pjesme su joj objavljivane u to doba na Radio Sarajevu i lokalnim novinama, a kasnije u tiskanim te elektronskim medijima.
Autorica se specijalizirala za kratku priču i poeziju.
Suradnica je mnogih književnih časopisa i portala. Zastupljena u više od deset (međunarodnih) zbirki poezije i proze. Članica je HDK HB Mostar. Članica je također Hrvatskog Književnog Društva (HKD) Zadar.
Na manifestaciji ‘Preprekovo proljeće 2022’ u Novom Sadu osvojila je 1. nagradu za poeziju sa pjesmom ‘Pogledaj dom svoj anđele’.
Učesnica festivala ‘Žena sa knjigom’ Mostar 2023.
Objavila zbirku kratkih priča ‘Katarza’, u izdanju Matice Hrvatske Ogranak Čitluk, 2021.
U rujnu 2022 objavljena je zbirka kratkih priča ‘Showman’ u suizdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždina i Matice hrvatske. Ova knjiga je bila u konkurenciji među trideset djela za Andrićevu nagradu 2023 g, na manifestaciji koja se održava svake godine u Travniku.
Početkom 2024 g. izdaje knjigu kolumni (Amsterdam, bravenewbooks.nl) pod nazivom ‘Fejzbučenje u Amsterdamu’.
Autorica sudjeluje na mnogim kulturnim događanjima u Nizozemskoj i Hrvatskoj kao i književnim festivalima diljem Balkana.
Na Facebooku vodi i uređuje šest godina književnu grupu ‘Literatura-lijepa riječ’, koja okuplja našu dijasporu iz 31 zemlje, te promovira literaturu i kulturu općenito.
Križanac piše i na hrvatskom i na nizozemskom jeziku, spajajući zapadnjačku i balkansku tradiciju pripovijedanja te iznoseći nebrojene priče o ženama, manjinama, emigrantima, subkulturama, mladima i globalnim temama. Njezin rad se oslanja na različite kulture i književne tradicije, posebno je osjetljiva na patnje žena u patrijarhalnom društvu .
Svojim pisanjem ruši kategorije, klišeje i kulturalne ograde, a uz sve to posjeduje izoštren smisao za crni humor.