piše: Milan Rajšić
I tako, lijepo u neko gluho doba noći ili dana, vrag će ga znati, izlazim ja iz vlaka u gradu na tri rijeke, u njemačkom Pasau, a preda mnom je Dunav i njegovih, a i mojih, 2226 kilometara puta do ušća u Crnom moru.
Preda mnom je put kroz Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju.
………
Dunav, kao sve rijeke svijeta, ima dvije obale. Lijevu i desnu, zapadnu i istočnu, sjevernu i južnu. Njima se može od izvora prema ušću ili od njenoga kraja prema početku, nizvodno ili uzvodno…
Odlučujem za početak, voziti se lijevom, sjevernom obalom, a u svakom slučaju, u pravcu kojim rijeka teče prema svome kraju. Simbolika i smisao niti jednog momenta nisu upitni.
Čovjekov život je iz dana u dan sve bogatiji, a rijeka iz kilometra u kilometar sve šira, brza, nakon svakog kilometra rijeka je sve snažnija i bogatija vodom od priteklih potoka i rijeka i rječica.
Jednako kao i život, koji u svoje sjećanje skuplja sva stara, a očekuje i nova iskustva pobjeda i poraza, uspjeha i neuspjeha…
Ostavljam iza sebe Pasau, koji mi je ovaj puta početak i zamjena za izvor. Grad bogate prošlosti i sačuvane srednjovjekovne arhitekture se nakon par kilometara pretvara u siluetu.
Nakon 26 kilometara, ni po čemu ne primjećujući, prelazim granicu Njemačke i Austrije.
Kao što ni rijeke ne znaju za granice, niti ja u prvom trenutku ne znam gdje sam.
Tek naručujući kavu i doručak, a nerazumijevajući baš najbolje gornjeaustrijski njemački, vidim i čujem da sam u novoj sredini.
Kava je osrednja, hrana dobra i austrijski tipično originalna, cijene ugodne i ne boli.
Biciklisticke staze odlične, oznake uz put besprijekorne, gužva za moj ukus prevelika. Najveći broj bicikli je na električni pogon. Nije to za moj želudac.
Tri stotine i još nešto kilometara biciklističkog puta do Beča, predstavljaju najposjećeniji put za bicikle u Europi.
Poslije nekog vremena, prvo zaokretanje rijeke, koja je prije ohoho milijuna godina tražila svoj put i naišla na tvrdu granitnu stijenu, pa nakon tisućgodišnje borbe s njom odustala od svoga plana, što kraće, što lakše i što brže doći do svoga kraja, dolazim do Schlögener petlje.
Rijeka pokušavala i pokušavala, a granitna stijena se branila i odbranila.
Rijeka umorna odustala, tek na momenat, pa se okrenula u pravcu iz kojega je došla, ostavljajući na mjestu borbe Titana, fascinirajuću 200 metara duboku rupu u koritu.
Sakupila novu snagu, pa novi pokušaj, pa ide – ne ide, pa udri – guraj, pa novi udari vodene mase, a ovaj put je čvrsta stijena popustila.
I tako par puta, dok rijeka nije našla mirni i ugodni put.
Svaka sličnost s ljudskim životom, namjerna je.
Čas sam na jednoj strani rijeke, čas na drugoj. Prelazim preko mostova ali i brana i hidrocentrala. Pored toga su biciklisti, na raspolaganju, brojne kompe, skele.
Život u dolini rijeke je u dobroj mjeri povezan s turistima na biciklima.
Ništa ne nedostaje, a sve je u podnošljivim cjenovnim okvirima.
Vozim se kroz šume, pored mirisnih livada, kraj polja sunconreta ili kukuruza, promiču kilometri žutih strnjišta na kojima je bilo žito.
U prostoru Wachau stogodišnja kultura vinarstva.
Posvuda vinogradi i voćnjaci…
Vinogradi na brojnim uskim, ovaj put krečnjačkim terasama su na najstrmijim položajima za uzgoj grožđa koja sam vidio na svojim putovanjima po svijetu.
Ne zove narod taj prostor bez razloga “Put prema nebu” (Himmelsstigen).
Ime odgovara i za rad oko okopavanja i branja, ali još više, nakon par časa Zelenog veltiner, Rajnskog rizlinga ili Müller Thurgau…
Marelica i svega mirisnog i slatkog od marelica, prodaje se uz put. Prije njih su bile slatke trešnje, a sljedeće su na redu kruške, pa šljive…
Rijeka je kroz Austriju odlično kanalizirana i uređene njezine obale.
Na vremena katastrofalnih i stalnih poplava, danas podsjećaju oznake na povijesnim spomenicima i zidovima kuća starih i po par stotina godina.
Na obadvije obale rijeke su interesantni gradovi i gradići ili samo brojni dvorci… Obernzell, Ottensheim, Linz, Steyregg, Mauthausen, Wallsee, Grein, Persenberg, Ybbs, Enns, Melk, Krems, Tulln…
Jedno interesantnije i ljepše od drugoga.
Nakon 324 kilometra, “Dunava a la Austria”, a za razliku od Turaka, prije sedam stoljeća, ja ulazim u Beč.
Desetak kilometara ulazim, par kilometara sam u gradu, pa ponovo desetak kilometara kroz periferiju, naftne rezervoare, tvornička postrojenja, cestu pored ceste, prugu pored pruge…
Jednom riječju rečeno – Velegrad. Oduševljenja nema kod mene, slavenski duh u meni i duh Ilirskog pokreta, koji me drži desetljecćima, jači su od sladunjavog Bečkoga valcera Na lijepom plavom Dunavu.
Projurim kroz grad, pa po beskonačno dugom nasipu, djelomicno i bez asfalta, pravac bivša Željezna zavjesa i Slovačka.
Nekako mi toplije i ugodnije…
…
Austrijska Frittatensuppe, iliti po naški, Palačinka juha, me oduševila.
U mesnu goveđu juhu nareže se, na uske, tanke “rezance” kuhano goveđe meso, pa doda, na uske, tanke “rezance” narezana palačinka, sve pospe sa dosta svježega vlasca i peršunova lista.
Dobar tek!