piše: Slavica Jurčić
Prilikom ove novonastale situacije s potresima, mnogi su pohrlili donijeti donacije, pomogli su stradalim ljudima, pomogli popraviti krovove, donijeti hranu za domaće životinje, napravili su ljudske odluke. Dobro je činiti dobro!
Ipak, nakon mjesec dana, godinu dana, hoćemo li zaboraviti potres, hoćemo li zaboraviti obitelji koje su stradale?
Ovih dana sam čitala o mladoj obitelj (na Fb), koja je ostala bez kuće, žive kod susjeda, imaju malu djecu, bebu i dvoje djece koja ne idu u školu.
Njihov dom se nalazi na kraju svega, do njega vodi cesta koja nije asfaltirana. Ipak, u njihovoj štali su ovce koje imaju janjiće, imaju psa i mace, oni se brinu o svojim životinjama.
Tada pročitam i komentar ispod teksta. “Zašto nisu otišli u grad?” Pitanje koje je meni izazvalo ključanje mozga poput ekspres lonca.
Prije više godina, mi smo bili mladi bračni par, djeca su bila mala, do našeg sela je oko 2 km. Moj Ivo digao kredit i kupio 4 ovce i 5 janjaca, doveo ih kući. Djeca bila oduševljena. Od tada smo počeli biti poljoprivrednici, nabavili koke, guske, psa, mace…
To je bila i obaveza. Svaki dan ovce popiju 3-6 kanti vode. Sijeno se u početku skupljalo ručno. Svake godine bar jedno janje sam hranila na flašicu… Ipak, imali smo svoje domaće, jaja, meso, pekmez, povrće…
Moja poruka je da se isplati živjeti na selu. Bliže smo prirodi, primijetimo svaku njenu promjenu. Buđenje prirode je divno. U proljeće se u potocima voda spušta s brda, voćke procvjetaju, mi sadimo cvijeće, bašču. Umorni smo ali potpuni i zadovoljni.
Ovim mladim ljudima želim da oni i njihova djeca doživljavaju sve što smo mi proživjeli sve ove godine.
Vjerujem da će njihova volja biti jača od svih nedaća koje su ih zadesile.
Vjerujem u ove mlade ljude!