PROLAZNOST

piše: Marija Matijašević
Zadnji dani kolovoza 2011. godine …Lagane sunčane zrake sramežljivo se probijaju kroz berlinsko jutro. Malo je svježe, malo vjetrovito. Sunce je, svijetlo, ali ne i sjajno. Nekako …kao da je izblijedilo ovog zadnjeg dana kolovoza. Nisu to više one jake žarke zrake koje peku na koži, titraju u daljini …pa se sve čini poput  fatamorgane. Možda je milo sunce, malo izgubilo snagu, ostarjelo …pa ne može više. Poput stare žene je. Osjeća se nemoćno. Zakržljale joj kosti …istrošilo se tijelo. Ni sjena nije više jaka i stabilna. Njiše se …prozirna je. U hladu nestaje. Gubi se. Kao što se  dan gubi u predvečerje. Samo … dan se ne osjeti dugo nemoćnim tijelom, već nestane nečujno u svemire. I sutra se opet rađa. Tako nestanu i riječi …budu izgovorene …ostanu nezapamćene. Tako  nestanu i vjetar i magla. K´o haljina što vjetrom nošena leprša na vitkom tijelu neke mlade dame. K´o magla koja se digne u nebesa …sve do Svevišnjega. I nestane. Kao što nestane sjećanje i  smjesti se u prošlost  jednog zadnjeg ljetnog dana kolovoza. Dana …godine 2011.  koji se nikada vratiti neće.