Zvjezdana Čagalj
Zalijećem se u ograde
I pipam kvrge,
Čelom mi klizi bezbojna krv,
Tek na metalu
Crven trag
Moje upornosti.
Hoću kroz zidove,
Iza mene ostaju rupe
Koje nisu prozori,
Ali mogu biti.
Sigurno mogu biti!
Pauci pletu
Pravilnu mrežu.
U nitima ponekad tugujem,
Ljepljiva i sama,
Ali kratko,
Tek toliko
Da očistim mjesto
Za sebe.
Goloruka prolazim
Kroz drač.
Kupine su davno otpale,
Ali preda mnom
Buja kopriva
Kojom liječim
Krhkost.
Sve je, zapravo, ožiljak
Na nježnoj koži postanka,
Pa se sjećanje
Naslanja
Na pobjede!