Igor Divković
Noćas,
ah, noćas,
pred spavanje,
ah, pred spavanje,
kazao sam joj,
ah, kazao –
Sutra,
kad bude svanulo
i sunce bude granulo,
idem u Troju!
Ah, koju Troju?
Ah, tvoju Troju!
Ah, moju Troju?
Ah, našu Troju!
Jutros,
kad je svanulo
i sunce granulo ,
ah, sjajila je rosa
travama
Srebrenog,
Srebrenika,
Srebrenice…
Jutros,
eh, jutros,
na izlasku iz dvora
dao sam joj pusu
nosu,
gornjoj usni,
donjoj usni
i središnjici,
eh, središnjici!
Jutros,
na ključu mog
Citroena – doajena,
smiješio se,
privjesak,
prilično velikog,
zlatnog hertza,
za nedajbože,
za dajbože.
Eh,
šta sve ona
zna,
hoće,
može!