piše: Milan Rajšić
Samo 2400 kilometara daleko od Triera, jedan je drugačiji, neponovljiv svijet.
I nije to ni Afrika, nije ni Grenland, o Americi i Aziji nema ni govora.
Koliko Vi, dok ovo čitate, imate do male, ugodne, obećane zemlje (nije ni Albanija), izračunajte sami.
Za lakše računanje, morate znati da se državica nalazi na Pirinejskom poluotoku, na obali Atlantika, da joj je jedini susjed Španjolska, da se nalazi s one strane nultoga meridijana…
Ma, suviše sam Vam već rekao, već ste od prve otkrili da je riječ o Portugalu.
Ovdje je sve odlično ili super. Vrlo dobro je rijetkost.
A, ‘ajde ne pretjeruj, reći ćete i potpuno ste u pravu.
U Portugiz pojma nemaju o ekologiji i bacaju otpad posvuda. Sad, jesu li to Portugalci ili…
Na ovom dijelu svijeta su brojne beskonačne, prekrasne, pješačke staze uz obalu oceana, ali o biciklističkima stazama nemaju pojma.
Portugalci su malo presocijalistički i prekomunistički, malo su pretolerantni prema milijunima preglasnih i pripitih turista i dozvole im sve.
Jeste da oni donose lovu, ali… Moglo bi im se stati malo na kraj.
U Portugalu se odlično i originalno jede.
Pije se kao posvuda, do pijanstva.
U Portugalu je svađa rijetkost. Glasan grlen govor – da, ali pravo za poslušati i drugu stranu – mora biti.
U Portugalu na Vas kao stranca nitko neće pogledati ljutito, a ne daj bože, podviknuti.
Vlakovi i autobusi su ovdje super. Odlični. Svagdje ih ima, svuda voze, na vrijeme stizu, nisu preskupi.
Prekrasno je u Portugalu rano ujutro, a po mogućnosti pokraj neke tržnice. Nema slobodnog mjesta u kavani.
A onda, kao po komandi, svatko svoj ruksak, svoju torbu, svoju vrećicu i pravac, kruh naš svakodnevni zarađivati.
Nema tu razvlačenja i razguzivanja, čitača jutarnjih novina do podne, boraca, padobranaca, domoljuba…
Svi, marš na ples!
Pošteđeni su starci, žene i djeca. Mogu sjediti dok im ne utrne stražnjica.
A i to ne moze tek tako, jer iz vrećica s kupljenom svježom ribom, polako curka voda i muhe zunzare kruže kao američki helikopteri iznad Somalije, prije dvadesetak godina.
U Portugalu je uobičajeno i svakodnevno, da se baka i djedica, držeći za ruku, dovuku do svoga bara, na kavicu ili čašicu porto vina.
Vrijeme nije propisano, jednako rano ujutro kao i prije spavanja. Vremena se ima, zlatna vremena seksa su iza njih, a u to da će u budućnosti biti bolje, ne vjeruju ni mala djeca, a ni starci.
Putovati po Portugalu, krajem jeseni, s jedne strane je blagodat, sunce ne prži.
S druge strane, sve smokve su pojedene ili osušene. Rijetkih su se dokopale ptice, jednako kao i preslatkih bobica grožđa. Mandarine pobrane, pojedene i prodane, isto kao i rane naranče.
Za kasne treba još pričekati. Masline ove godine podbacile, a i da nisu, što vrijedi kad se ne mogu jesti s drveta.
Za utjehu, ima dosta mladoga ocvjetalog krompira, puno sazrelog ricinusa, koji nije za jesti, ali veseli ponekad kad ga ima.
Rogača je dosta, ali sam po prvi puta vidio, da su na jednom stablu plodovi, a na drugom cvjetovi. Dobra tema za proučiti.
Badema, onih gorkih, koliko srce želi. Otrov, uživanje ili lijek? Pažljivo treba s njima.
Rijetko i omiljeno voće Arbutus unedo, slično jagodama ali narančaste boje ili kako bi se po naški reklo “Maginja”, tek sazrijeva ovih dana, a bogami nije se ni šaliti s njom.
Jedi samo jedno (par), kaže latinsko ime, inače će ti biti slabo od ovoga jagodinog drveta.
Pamet u glavu. Biti će još jeseni. U Portugalu. U Algarveu.
U Portugalu je sve super, odlično i ultra portugalski.