Priča za djecu i odrasle
piše: Sanja Rotim
Bio jednom jedan bogataš Zdravko. Nije radio niti jedan dan u svom životu a svo bogatstvo koje je imao naslijedio je od roditelja. Njegova vila je ličila na dvorac. Imao je dosta osoblja koje je radilo za njega, od portira, kuhara, sobarica i da ne nabrajamo dalje.
Zdravko nije bio nimalo simpatična osoba. Jedina njegova misao bila je jelo. Nije ni čudo što je bio težak sto dvadeset kila.
Za ručak i večeru je želio da ga služe sa dvanaest različitih jela, pa je iz tog razloga zaposlio dvanaest kuhara. Tako je mogao izabrati ono što mu se sviđalo jesti u tom trenutku. Iskreno rečeno, kuhari bi ga znali često prevariti, kuhala bi šestorica naizmjenično, a da on to ne bi ni primijetio.
“Danas mi se jedu lazanje, riba na žaru, janjetina sa povrćem, kolač sa višnjama…”, obično bi tako naređivao kuharima. Gospodin Zdravko bi pojeo većim dijelom to što bi kuhari pripremili a ono što bi ostalo iza njega dao bi pomoćnom osoblju. Zbog toga se smatrao velikodušnim. Naravno, on bi uvijek jeo sam za stolom. Bio je svjestan svog neprivlačnog izgleda pa je naredio da se skinu sva zrcala u kući.
Dolazio bi često na vrata njegove vile jedan prosjak koji bi tražio komad kruha. Gospodin Zdravko je naredio kućepazitelju:
“Potjeraj ga, ne trebaju meni ovdje prosjaci.” Ali kućepazitelj je bio dobrog srca, pa bi iz kuhinje krišom uzeo komad kruha ili sendvič, sakrio bi ga u džep i pružio siromahu. Zbog toga se on uvijek vraćao do Zdravkove vile.
Jednog dana kod bogataša je došao majstor popraviti kvaku od vrata. Sa sobom je poveo sina od šest godina.
“Oprostite mi što sam poveo sina sa sobom. Danas je škola zatvorena, moja supruga je na poslu, pa ga nisam mogao samog ostaviti kući. Obećavam Vam da neće smetati.”
“Nema veze, ne smetaju meni djeca. Kako si, dečko, tek si pošao u školu, jesam li pogodio?”, počeo je s njim bogataš razgovarati.
“Jesam, gospodine. Idem u prvi razred”, odgovorio mu je dječak.
Tako su malo razgovarali dok mu je otac popravljao vrata.
Približavao se termin za ručak i sluge su počele iznositi jela.
“Tko će Vam doći na ručak?” upitao ga je dječak. “Je li to danas neka svadba, rođendan ili nešto slično?” dodao je radoznalo.
“Neće nitko doći, to je sve za mene. E, ja puno jedem”, šalio se gospodin Zdravko.
“Vi jedete sami na ovom velikom stolu?” upitao je dječak ne vjerujući mu.
“Vidiš kako sam ja sretan. Imam šezdeset tri godine i otkad sam ostao bez roditelja, prije oko trideset godina, ovako me služe. Nije loše, što kažeš?” hvalio se bogataš.
Dječak je ostao impresioniran. Kad je njegov otac završio posao, dječak mu je rekao:
“Tata, jadni gospodin Zdravko, trideset godina je pod kaznom.”
Te riječi je čuo i bogataš.
“Kakvom kaznom, o čemu pričaš, dječače?” upitao je začuđeno.
“Pa, kada ja nešto uradim što nije u redu, kada odgovorim ružno mami ili slične stvari, dobijem kaznu. I taj dan moram jesti sam. I da Vam kažem, baš je ružno. A Vi jedete sami tako trideset godina. Stvarno mi Vas je žao, gospodine”, objasnio mu je dječak.
Gospodin Zdravko je ostao mnogo šutljiv nakon tog razgovora. Ni sljedećih dana nije mnogo pričao.
Tako je jednog dana odlučio otvoriti vrata prosjaku koji je kucao na vrata.
“Čuješ Franko, ako danas bude kucao prosjak na vrata, pusti ga da uđe.”
Franko nije mogao vjerovati svojim ušima. “Što li mu je bilo?” upitao se kućepazitelj.
Tako su dozvolili prosjaku da uđe u kuću, otpratili ga do kupaonice da opere ruke i predstavili ga gospodinu Zdravku. Svi su bili strašno začuđeni bogataševom odlukom.
“Hajde, sada ti meni reci nešto o sebi. Svaki dan dolaziš na moja vrata. Volio bih znati tko si i koja te nevolja do mene dovodi. Sjedi, ne ustručavaj se, ja sam velikodušan”, rekao mu je veselo.
Siromah je počeo pričati svoju priču.
“Gospodine, i ja sam jednom bio bogat. Možda ne baš ovako kao Vi, ali sam sigurno živio u raskoši. Imao sam tvornicu u kojoj su se izrađivali proizvodi od kože i koju sam naslijedio od oca. Znam da je Vaš otac bio naš vjerni kupac, to su mi stalno spominjali moji roditelji. Iz tog razloga dolazim uvijek na Vaša vrata. Moji su mi uvijek pričali lijepo o Vašim roditeljima, gospodine. Pravo su ih poštovali. Ja sam zaradio i uštedio mnogo novca ali su mi savjetovali pogrešne investicije. Za kratko vrijeme sam izgubio sve što sam imao. Ostao sam bez tvornice i bez novca, a najgore od svega mi je bilo što su me napustili prijatelji. Skoro svi. Kada sam bio bogat svi su mi se činili pravi prijatelji. Ali, varao sam se. Srećom, ostao mi je jedan prijatelj, jedini pravi, kome nije bilo važno jesam li bio bogat ili siromašan. On me je primio u svoju kuću, dao mi na raspolaganje jednu sobu iako je i on imao obitelj i djecu. Tako sam živio dok on nije umro. Nakon što se njegov sin oženio i dobio djecu, za mene više tu nije bilo mjesta. Napustio sam ih uvidjevši kako sam im bio suvišan. Otada živim na ulici i jedem ono što mi drugi daju.”
“Uh, koja ružna priča”, rekao je bogataš.
“Jest, nažalost”, odgovorio je tužno siromah.
“Uzmi i pojedi što hoćeš. Nemoj biti stidan, ima svega dovoljno.”
“Hvala gospodine na Vašoj velikodušnosti”, odgovorio mu je sramno siromah.
Poslije ručka siromah je zahvalio još jednom, pozdravio ga i uputio se prema vratima.
Gospodin Zdravko je ostao dirnut njegovom pričom. Shvatio je kako je za tim obrokom pojeo mnogo manje nego obično, a da nije ni ostao gladan.
Idući dan je s nestrpljenjem čekao da pokuca opet siromah na vrata. Imao je volju pričati još sa njim. Čekao je, ali uzalud, nije ga bilo tog dana.
“Franko, pusti opet siromaha da uđe kada bude kucao”, ponovio je kućepazitelju.
“Naravno, gospodine, kako Vi kažete.”
Ni idućih dana siromah se nije pojavljivao. Zdravko se pitao da nije rekao nešto što ga je moglo uvrijediti. Ali jednog dana siromah se vratio i pokucao na vrata tražeći ponovno komad kruha.
“Gospodin Zdravko Vas čeka da s njim ručate”, rekao mu je kućepazitelj veselim tonom glasa.
“Hvala velika, gospodine.”
“Pa gdje si ti bio ovih dana? Nisam te valjda nečim uvrijedio?” upitao ga je bogataš.
“Niste, gospodine. Jeo sam dovoljno za tri dana pa se nisam pojavljivao.” Bogataš je ostao vrlo iznenađen.
“Znaš što, ja sam ovih dana mnogo razmišljao. Mislio sam ti ponuditi radno mjesto. Hrana i smještaj su uključeni”, predložio mu je.
Kako je bio sretan siromah! Nije više vjerovao da bi mu se mogla pružiti druga prilika u životu.
“Hvala gospodine, neka Vas Bog blagoslovi”, zahvalio mu je siromah.
Otada gospodin Zdravko ne jede više sam, nego sa svim osobljem koje radi za njega. Smršao je četrdeset kila i počeo se više kretati. Našao je sebi i hobi. Provodi vrijeme u vrtu i brine se o cvijeću. To mu pruža zadovoljstvo i opušta ga. Ono što je najvažnije, našao je jednog prijatelja i osjeća se mnogo bolje nego prije.