Prijestolnice Skandinavije (peti dio): FINSKA
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Za buđenje na brodu – hotelu u cik-cak zore i u kabinama koje nemaju prozorsko okno trebalo je prije lijeganja uključiti alarm.
Pa kad su, negdje u gluha četiri sata, krenuli zavijati Ivanin i moj mobitel samo nas je građanski odgoj spriječio da ne počnemo prozivati sve po spisku što bi bilo svojstveno dalmatinskom temperamentu.
Finska je sat ispred i ta vremenska razlika toliko nas je zbunila da smo se ustale sat prije no što smo trebale. Tako polu budne i smotane poput mjesečarki smo se motale po brodu čekajući da se otvore rajska vrata blagovaonice na petom katu u kojoj smo mogli doručkovati. Jedinu utjehu nudio nam je pogled na još nekolicinu smušenih mjesečara iz naše i drugih turističkih grupa.
Razbuđeni, siti i dobre volje iskrcali smo se u lučkom grada Turku, najstarijem i petom po veličini gradu u Finskoj s više od 180 tisuća stanovnika. Mahnuli smo mu iz autobusa s respektom jer ipak je on bio nekoć finska prijestolnica. Danas je grad umjetnosti i sveučilišno središte.
Dok tzv. „kraljevskim putem“ grabimo prema Helsinkiju, doznajemo da je Finska osma po veličini europska država s više od 5,5 milijuna stanovnika, što je svrstava među najrjeđe naseljene europske države. Za nju su karakteristična mnogobrojna jezera, njih oko 188 tisuća, koja pokrivaju ukupno otprilike 10 posto zemlje, a po kojima je dobila naziv »zemlja tisuću jezera«. Ujedno je i zemlja sa 60 tisuća otoka kao i šumama najbogatija europska država (prekrivaju više od 3/4 površine).
Finska se osamostalila tek 1917. nakon što su je stoljećima svojatale Švedska i Rusija. Povezanost sa Švedskom rezultirala je time da su službeni jezici i finski i švedski, a valuta euro, pa smo se tu osjećali kao doma. I jedna zanimljivost – 1906. Finska je promijenila izborni zakon i postala prva zemlja na svijetu koja je dala ženama pravo glasa i pravo da budu birane.
Helsinki – grad kojemu se ne bih vratila
Helsinki, zvan i “stadi” na lokalnom narječju, smješten je u južnom dijelu zemlje na obali Finskog zaljeva i čini konurbaciju s još tri grada – Espoo, Vantaa i Kauniainen, koji su zajedno nazvani područje glavnog grada. Ima preko 1,5 milijuna stanovnika i najsjevernije je gradsko područje na svijetu i najsjeverniji glavni grad države članice EU. Osnovan je 1550., a utemeljio ga je švedski kralj Gustav Vasa pod nazivom Helsingfors. Grad je utemeljen s ciljem razvoja trgovine u južnoj Finskoj (koja je tada pripadala Švedskoj) i kako bi Švedska stvorila trgovačku konkurenciju hanzeatskom gradu Revalu (današnji Tallinn) koji se nalazi točno nasuprot Finskog zaljeva.
Nakon što je 1812. postao glavni grad, Helsinki se počinje brže razvijati i grade se mnoge nove građevine, posebno u neoklasicističkom stilu (slično kao u Sankt Peterburgu). Pečat izgledu grada dao je Carl Ludvig Engel, njemački arhitekt koji je projektirao Senatski trg s okolnim zgradama, a sve su građene u 19. stoljeću (od 1818. do 1852.). Najvelebnija među njima je zasigurno luteranska katedrala, a spomenut ću još i: Glavnu zgradu Sveučilišta, Gradsku vijećnicu, Nacionalnu knjižnicu… U središtu Trga je brončana skulptura ruskog cara Aleksandra II na pijedestalu od crvenog granita.
Nakon Drugog svjetskog rata, tijekom kojega je bio bombardiran, brzo se razvijao i modernizirao pa su 1952. u njemu održane Ljetne olimpijske igre.
Danas je to velegrad s jednim od najviših standarda urbanog života u svijetu. Prostran i po svemu sređen grad nije me se osobito dojmio. Nekako mi je izgledao hladan. Je li tome doprinijela kiša koja je taj dan padala pa smo zbog nje gubile dragocjeno vrijeme za razgledavanje u kafiću na glavnom Senatskom trgu očekivana naziva „Engel“ iz kojega smo, sladeći se vrsnim kolačima, gledale u luteransku katedralu ili jednostavno nismo „kliknuli“ na prvu. Čim se kiša primirila otrčale smo se uslikati na njezinu stepeništu, a potom smo posjetile i Gradski muzej gdje je ulaz besplatan, a može se puno toga doznati o povijesti grada i života u njemu. Uspjele smo doći i do pravoslavne katedrale Uspenski, najveće na zapadu Europe, prepoznatljive po crvenim opekama, brojnim tornjevima i zlatnim šiljcima. Šetajući obalnim dijelom ušli smo u zgradu stare tržnice, najstarije u Finskoj, što čine svi nadobudni turisti poput nas dvije. Tu smo se, prolazeći pored dvadesetak kafića i dućana, mogle i najesti i napiti, ali ti smiksani mirisi raznolike hrane nisu nas potakli na utaživanje gladi.
Neobičan spomenik Janu Sibeliusu
Prvo što smo vidjeli ušavši u Helsinki bile su dvije njegove znamenitosti: prva je mala kamena luteranska crkva Temppeliaukio uklesana u kamen helsinškog poluotoka koja je, zbog svoje izvrsne akustičnosti, u funkciji koncertnog prostora i turističkih obilazaka; druga je ogromni „Spomenik Sibelius“, apstraktno umjetničko djelo podignuto u parku nazvanu po osnivaču finske glazbe Janu Sibeliusu. Već u desetoj godini je skladao svoje prvo djelo, a završni dio simfonije „Finska“, jedne od njegovih sedam, za mnoge mu sunarodnjake je neslužbena himna. Autorica projekta, Eila Hiltunen, odlučila je stvoriti neobičnu apstrakciju koja je skup oko 600 bakrenih cijevi raznih dužina i promjera (poput orguljinih) pa ne iznenađuje da privlači brojne posjetitelje. Kada zrak uđe u šupljinu cijevi, spomenik “svira” glazbu u čast skladatelja.
Nisu svi razumjeli i cijenili takvu inovaciju. Posebno ogorčeni obožavatelji skladatelja drugi je dio poznatog objekta. Izgleda kao odvojena ležeća glava, visoko na kamenom postolju.
„Sisu“ kao pristup životu
I Finci su, poput Šveđana, velike kavopije. Uz to jako vole i tango koji ih je na prečac osvojio dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća pa svake godine organiziraju petodnevni festival „Tangokatu“ (ulični tango) u Seinajoki, gradiću sjeverno od Helsinkija. Petodnevni festival privlači više od sto tisuća finskih zaljubljenika u tango. Imaju najviše sauna po glavi stanovnika kao i najveći broj heavy metal bendova po stanovniku (54 benda na sto tisuća).
Finska je, vjerovali ili ne, domaćin sljedećih svjetskih prvenstava u: nošenju žena; lovu na komarce; bacanju mobitela; močvarnom nogometu; bacanju gumenih čizama i sviranju zračne gitare.
Sve je ovo lakše razumjeti ako se zna za „sisu“, finski pristup životu, što bi značilo ustrajnost i otpornost. Primjenjuju je kada se suočavaju s izazovima ne birajući najlakši put (primjerice, na posao masovno idu biciklima iako im vremenski uvjeti baš i nisu ugodni). „Sisu“ je i osjećaj za ravnotežu pa ne treba ići glavom kroz zid. Do zadanog cilja stiže se sitnim koracima, a ne skokovima i odjednom. Finci znaju da treba učiti, zdravo jesti i vježbati (najbolje vani) i kadgod ste u mogućnosti.
Domovina Djeda Mraza
Osim po hokeju na ledu i mobilnim telefonima poznati su i po vozačima Formule pa je najpoznatiji Finac sigurno Kimi Räikkönen zvani “The Iceman”, vozač utrka koji se natjecao u Formuli 1 između 2001. i 2021. Poznati žitelj ove zemlje je i Djed Mraz kojemu je prebivalište u najsjevernijoj pokrajini Laponiji gdje je i njegovo selo – zabavni park. Njega, baku Mraz i sobove koji mu vuku saonice posjećuje godišnje oko pola milijuna turista.
Napuštamo zemlju za koju sam čula još kao dijete puno prije nego za mnoge druge, razvikanije i bliže nam zemlje. Naime, u više nego skromnoj kućnoj biblioteci, koja se sastojala tek od nekoliko stručnih knjiga iz kojih je moj otac učio, nekim čudnim putevima zalutala je i knjiga čudna naslova „Kalevala“. Naučivši čitati, listala sam je i tako doznala da je to finski narodni ep. Malo što u njoj sam tada razumjela ali naslov do danas nisam zaboravila. Naknadno sam saznala da je riječ o usmenom narodnom stvaralaštvu koje je 1835. Elias Lonnrot prikupio, sistematizirao i objavio pod tim nazivom.
Vrijeme boravka u Helsinkiju je isteklo i krećemo prema luci Turku gdje se ponovno ukrcavamo na brod i noćnom linijom vraćamo u Švedsku.