Fotografije, ratne uspomene, sjećanja i svoje rukotvorine u Berlinu su predstavile veteranke domovinskog rata iz Vinkovaca.
prilog: uredništvo HGB
Berlin/ U Veleposlanstvu RH u Berlinu je povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje otvorena izložba ratnih fotografija i zlatoveza pod nazivom “RATNICE ČUVARICE KULTURNE BAŠTINE”.
Posebne gošće tim su povodom bile članice Udruge „Veteranke Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije“: Ljiljana Poje (predsjednica Udruge), Julija Dujić i Jelena Vučetić iz Vinkovaca.
O povodu, o značenju i veličini Vukovara, žrtava branitelja, pijetetu prema palima, pred okupljenim Hrvatima govorio je veleposlanik Republike Hrvatske u Njemačkoj, Gordan Bakota.
Pozdravljajući gošće iz Hrvatske, veteranke i dragovoljke Domovinskog rata i izražavajući zadovoljstvo za veliko okupljanje Hrvata na obljetnicu koja toliko znači, Gordan Bakota je, između ostalog, rekao:
“Uvijek se pitam(mo) što je danas Vukovar? Vukovar nije samo mjesto najvećeg stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, Vukovar nije samo mjesto i grad najzaslužniji za stvaranje nezavisne i samostalne Hrvatske, Vukovar nije samo mjesto gdje su stradali naši najbolji, naše najbolje sestre i naša najbolja braća, Vukovar je više od toga, Vukovar je naš svjetionik koji baca svjetla najdalje, Vukovar je naš kompas. Vukovar je za mene simbol koji me uvijek resetira, koji uvijek i u nekim turbulentnim vremenima kakva su dana u svijetu i u domovini, koji uvijek na neki način me vraća korjenima i da znamo koji je to bio dogadjaj i ljudi koji su dali najviše. Povukao bih kratko paralelu. Svi znamo u kojim se uvjetima živi dana u Europi, u čitavom svijetu, ratovi na obodima Europe i u blizini Europe, žrtve i patnje, kao što je rekao papa Franjo, preko šezdesetak ratova se danas vodi diljem kontinenata i svi smo na neki način pogođeni s onim što se dešava u Ukrajini i na Bliskom istoku. Kada vučem paralele s Vukovarom, onda bih samo želio reći jednu stvar, tih godina, tog kolovoza, rujna, listopada, studenog 1991. bili smo sami, Hrvatska se sama obranila. Obranila se uz pomoć najvažnijeg, naših braniteljica i branitelja, našeg čelništva i tadašnjega predsjednika, prvog predsjednika Tuđmana a posebice i hrvatskog iseljeništva koji je od početka bio uz nas i dao veliki obol. Tada kada nije bilo diplomacije, veleposlanstva niti velike mreže prijatelja, vi ste to bili. Dakle, nije bilo drugih zemalja koje su na početku prepoznale patnju hrvatskoga naroda i mislim da je to jako bitno da se prisjetimo u ovome trenutku”, rekao je između ostalog Gordan Bakota te spomenuo i veliku važnost njegovanja kulture sjećanja, navodeći u tom kontekstu hrvatsko predsjedanje organizacijom koja se bavi obilježavanjem i sjećanjem na žrtve holokausta te se s tim u vezi, pored niza drugih aktivnosti, uskoro, 27. 11. organizira i koncert Zagrebačkih solista u Berlinu kao i, u toj kulturi sjećanja, važnost u Stuttgartu nedavno otkrivene spomen ploče žrtvama UDBE, kao i nemjerljivu važnost današnjeg prisjećanja Domovinskog rata.
Predstavljajući gošće iz Hrvatske, dragovoljke i veteranke Domovinskog rata i njihovu izložbu, Gordan Bakota je rekao:
“Posebno sam ponosan istaknuti da su s nama žene iz Vinkovaca koje su u Domovinskom ratu sudjelovale značajno. Drago mi je da u Hrvatskoj postoji ravnopravnost žena i muškaraca i da danas možemo predstaviti gospođe koje su bile na prvoj liniji, bile hrvatske braniteljice a koje danas kroz ovu udrugu, kako same riječi kažu “Ratnice čuvarice kulturne baštine”, se brinu o zaštiti kuturne baštine Slavonije i Hrvatske i zato su se došle ovdje predstaviti. Jako me veseli čuti par riječi o tome što radite i da će to biti pravi uvod u ono što sutra očekujemo s tugom i boli. U mislima smo sa stradalima u Vukovaru i Škabrnji.”
Nakon minute šutnje za poginule braniteljice i branitelje, govorila je Ljiljana Poje, predsjednica Udruge „Veteranke Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije“. Zahvaljujući veleposlaniku na mogućnosti prikazati u prvom dijelu, kroz fotografije, “ono što su bile” i, u drugom dijelu, kroz zlatovez, ono čime “kupuju zdravlje”, Ljiljana Poje je rekla:
“Mi smo 91. godine krenule. Nismo znale šta je rat, nismo znale ratovati, sve smo naučile u hodu i tako smo i ostale. Neke su bile studenti, neke su već radile, ja sam bila teta u vrtiću. Jednostavno, život nas je tako ponio, da smo mi krenule a onda kada se dogodila tmurna, tužna večer kao što je ova, tada smo svi plakali. Jer, takva slična kišna večer kao ova bila je 17.11.91. kada smo znali da je Vukovar gotov i kada smo samo molili Boga da što više naših branitelja i civila izađe iz Vukovara. Meni je drago da možemo pronositi glas o tim našim braniteljima, o onome što smo mi prošle. Pa tako na ovim fotografijama, evo (pokazujući na jednu izloženu fotografiju, op.u.) ovo je naša kolegica iz Vukovara koja je imala tu nesreću da prva strada od napalm bombe, kojoj je izgorjelo 70 posto organizma, ali ona je danas živa, ona radi zlatovez, druži se s nama.
Ovdje na ostalim fotografijama vidjet će te naše kolegice koje su s nama ratovale i jednog ratnika iz Vukovara koji je ratovao s dva tenka koja je Vukovar imao, to malo ljudi zna. A u onoj drugoj prostoriji, u lijevom kutu će te vidjeti ono što je bila naša svetinja, Majka koja nas je čuvala, cvijet- ruža, kako su zvali žene u hrvatskom ratu – Ruža hrvatska i naš križ koji je uvijek bio na krunici”, rekla je Ljiljana Poje te zamolila da okupljeni poslušaju jednu priču o tome što je zapravo braniteljica, odnosno žena koja je branila.
Priču naslova “ŽENA U DOMOVINSKOM RATU – BRANITELJICA- koje je autorica Verica Marunček, a koju prenosimo u cijelosti, pročitala je Julija Dujić.
“Ispričat ću Vam priču kako se ratni vihor i njegovo “ludilo” pomiješalo sa mirisom parfema, šminkom, suknjicama, štiklicama, nakitom i torbicama te bezbrižnim i povjerljivim razgovorima o ljubavima, poslu, modi, djeci, muževima i pečenju kolača. Biti će to jako teško i naspojivo ali vratimo se u te nesretne 90-te kada je sve i počelo.
Svi se sjećamo “balvan revolucije” i onoga što je uslijedilo poslije. Pitate se, zašto smo se uključile u rat, a nismo morale? Pa, to je bar jednostavno. Trebali ste nas, kao što nas trebate i danas.
Tih ratnih godina trebali ste suborce, administratore, skladištare, bolničare, kuhare, doktore, pralje, novinare i ne znamo ni same što je sve zahtijevao i trebao zahuktali ratni stroj. Ali isto tako trebali ste prijateljice, majke, žene, kćeri i sestre. Trebali ste osmijehe, rame za plakanje, nježnu ruku za povijanje rana, zagrljaj ohrabrenja i utjehe, toplu riječ podrške. Da, trebali ste nas i bile smo tu. Bile smo hrabre i jake jer ste to trebali. Sve smo izdržale zbog Vas i zato smo obukle odoru i čizme, uzele pušku. I dalje smo bile našminkane, mirisne, kosa skupljenih pod kapu ili šljem i bile smo i dalje žene.
Da, ranjavane smo, ginule smo, nestajale i poslije umirale od posljedica rana i rata. Neke su tu rođene, tu su živjele, a neke su došle ns postrojbom u kojoj su bile.
One koje smo preživjele Domovinski rat nosimo teške rane na duši, ali i dalje smo tu. I nadalje smo: majke, kćerke i sestre.
I zato ne zaboravite, jer trebali ste nas, i bile smo tu za Vas jer mi smo samo žene.”
Nakon govora i pročitane priče, nekoliko lijepih napjeva zapjevala je berlinska klapa Poverelo. Gošće iz Hrvatske su od domaćina, veleposlanika Gordana Bakote dobile lijepe bukete cvijeća, dosta je ljudi poželjelo fotografiju s našim braniteljicama…
Večer je imala svečano, tiho i dostojanstveno ozračje, uz govore, zahvale, priču i glazbu a potom i razgledanje ratnih uspomena kroz fotografije i ono što su, kako je rekla Ljiljana Poje, braniteljice bile a potom i razgledanje rukotvorina, zlatoveza i onog “što danas jesu” i kroz što “čuvaju svoje zdravlje”. A, svakako, najljepši su bili upravo osobni kontakti, druženje i razgovori gošća iz Hrvatske s Hrvatima iz Berlina. Rijetka a lijepa prigoda, dostojna današnjeg Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata.
..
..
