Sven Adam Ewin
Velika Zemljo, golema kućo naša,
Ljudima ti si posljednje utočište,
Kakve im otrovne zmije sikću iz šaša
Pa da, ko ludi konji, od straha njište?
.
Je li moguće – da nam je mala soba?
I gluhi da smo za sve što drugi veli?
Što se događa? Koje je ovo doba?
Znade li itko od nas – što bismo htjeli?
Zbijeni skupa, postalo nam je tijesno.
Mrzimo drugog. Ljubimo sebe samo.
Nagni se, Zemljo! Prvo lijevo – pa desno.
Zanjiši Sunce. Nastupi Mrkla Tamo!
Nek zasja onaj koji Svjetlosti ima,
I neka doda višak Svjetlosti svima.