piše: Martina Bandić
2050. je. Grad u kojem živim je s vremenom prerastao u Megapolis. Pupčana vrpca grada podijeljena je na četiri dijela. Ljudi su sve nepovjerljiviji jedni prema drugima. Podjela na kantone nije stroga crta razdvajanja kao Berlinski zid. Ona služi kao nužna predostrožnost radi sve učestalijih krađa i otmica ljudi bez nekog očitog razloga. Strah od vanjskog, a još više unutarnjeg neprijatelja prisutan je u svakoj pori društva. To je razlog zašto vlada linijama razgraničenja (stvarnim i zamišljenim) nastoji kontrolirati sve veći kaos.
Pri ulazu u drugi kanton potrebno je staviti svoj palac na monitor. Kompjutor će ispisati sve tvoje značajne osobne podatke. «Značajne» za mjere opreza kao npr; ime političke stranke u koju si upisan, popis svih tvojih poslovnih partnera, ime udruga u koju si učlanjen, ime novina za koje pišeš kao i ime i prezime svakog tvog prijatelja. Krijumčarenje podataka je gotovo nemoguće. Svi su pod promatranjem, «uvijek u fokusu», umetnuti u kompjutorsku bazu koja nastoji dokučiti funkcioniranje svakog pojedinca, nastojeći tako što bolje proniknuti u osobnost i psihološki profil, pa kad postane sumnjiv, pokušati naći način kako ga uništiti. Naravno, perfidnih igara ima na bezbroj pa nekim ljudima život liči igri na sreću, ali ljudi nisu kompjutori pa nemožeš samo jednostavno pritisnuti tipku i samo tako isključiti njegov životni program.
Unatoč tome bilo grada i dalje diše; nastoji se oduprijeti mehanici života. Umjetnici su povezaniji nego ikad. Oni su živa i aktivna kritika društva i društvene situacije; važna karika u lancu života koja je potrebna svakom društvu.
Trenutno se nalazim u «Date» agenciji koju mi je preporučila prijateljica. Nalazim se u sobi tj. više kafiću za sastanke i gledam prema ulici, kroz osvijetljena crna stakla. Čekam sugovornika. On kasni. Mrzim kad netko kasni na sastanak bilo koje vrste. Iz čiste dosade i neznajući kamo bih gledala gledam van, prema zidu. Utvrđenoj granici. Jedan čovjek prolazi pored agencije, prelazi zebru i dolazi na travnato područje do zida. Ma, što on to radi, začuđeno ga gledam i pitam se. Hipnotizirano gledam u svježe ispisanu riječ. Otisak bijelog spreja ima značenje-UROTA. Da li je to riječ ispisana za mene ili za nekog drugog. Ovo bi mogla biti urota sudbine. Mnoge su prije mene skočile na konja a ja nemam ni magarca.
Čovjek u šeširu se okreće i u tom trenu kao da je okrznuo jedan dio moje svijesti. Osjećam neku čudnu povezanost. Možda je to moja intuicija, duboki osjećaj da ćemo se još sresti. Pri prelasku preko zebre gleda u kafić i pilji u mene. Ne vidim mu oči koje vješto skriva ispod šešira ali iskra njegovih očiju dopire do mene. Liči na glumca statista iz neke starinske reklame ili iz gangsterskih filmova. Vuk samotnjak. Istodobno i gangster i policajac. Njegova silueta i hod odaje neku čvrstinu, energičnost, gipkost, čovjeka koji zna što hoće, a istodobno i podmuklog.
Iznenada se upali svjetleća lampica za šankom. Referentica nervozno diže slušalicu. «Da? Pa gdje ste vi tako dugo? Mlada dama vas već 20 minuta čeka za stolom? Da, da…vaše mjesto čeka na vas. Dođite što prije». Nakon toga stiska neku tipku i javlja se na mikrofon: «Broj četiri, broj četiri, molim vas dođite do pulta imam poruku za vas».
To sam ja. Želim čuti što mi prenositeljica usmenih poruka želi reći.
«Mlada damo ispričavam se ako ste možda došli u nepriliku što ste tako dugo čekali i što ste potratili svoje dragocjeno vrijeme. Svi smo ovdje svjesni da je vrijeme itekako dragocjeno. Vaš sugovornik pod brojem deset upravo je javio da će stići svaki čas. Strpite se još koji trenutak. Samo što nije došao».
Zahvalila sam se na njenom trudu zbog tako opsežnog izlaganja. Prešutila sam da mi zapravo nije bilo dosadno. Naravno, nikad se nezna s kim imaš posla. Možda imam sreće što mi je sumnjičavost gotovo prirođena. Srasla sam s njom kao s trajnim kaputom u kojeg se ponekad mogu zaogrnuti. Držim da je nekiput nezgodno kada se od nekoga ne možeš distancirati. Svojih «zavodnika» često sam se rješavala u brzom postupku jednostavnom rećenicom, odrješito: «Nemoj me više zvati!». Da nisam takva možda bih već odavno bila mrtva.
Pogledavala sam na sat već meškoljeći se u stolici, dok mi se blaga mrzovolja sve jasnije odražavala na licu. Pobogu, prošlo je već dvadeset i pet minuta a njega nema. Jedno od pravila agencije je da čekam sudionika na dogovorenom «datu» dok on ne dođe pa ne mogu čekati drugog sugovornika. Svaki razgovor traje petnaest minuta a osobni podaci su tajna osim naravno ako ih se ne kaže na «spoju».
Iz misli me trgne svjetlost reflektirajuće crvene lampice na vratima koja svaki put zasvijetli kad netko uđe. Ušao je prosječan muškarac, srednje visine, s kratkom crnom kosom i naočalama. Kad je ušao u prostoriju počeo je žmirkati. Izgledalo mi je kao da je namignuo tajnici u dvorani za sastanke a možda samo ima tik žmirkanja.
Kad sam ga vidjela nekako sam se suzdržala od negativističkih emocija sumnjajući naravno u to da mi je htio namjerno zagorčiti dan. Čak sam mu se srdačno nasmiješila i rukovala se s njim. «Ja sam Tanja, a vi ste?…». Pružio mi je ruku gledajući u oči i pri tom žmirkajući. Očito ima tikove. «Tttttoooomica»… promuca.
Ma divno, pomislim u sebi, vidim da će se razgovor zakomplicirati jer za njega bi trebao trajati barem pet minuta dulje. Još bi ispalo duhovito kad bi počeo pjevati ali čisto sumnjam. Sad ću ga pitat jedno izravno pitanje pa ću dalje vidjeti što ću sa njim. Možda čovjek nije za odbacit.
«Imate li ženu?», pitam ravno u sridu, bez sustezanja i gotovo ravnodušno a istodobno znatiželjno. Možda dobim točan odgovor.
«Nemam ženu ali imam dijete. Ona je htjela dijete. Došla je u agenciju s namjerom da nekog zbari. Opaka neka žena. Napila me je i odvela u krevet.» Nakon toga nastala je stanka. «I što onda?» nestrpljivo pitam. «I, rodila se je djevojčica a htjela je dečka».
Naravno, bilo mi je drago na objašnjenju ali možda je ono točno. A ako je, onda pred sobom imam uobraženog slabića umjesto kojeg žena mora ići u akciju. Žena je dobila dijete a on je gubitnik koji traži savršenu.
Uskoro se oglasila sirena koja označava da je vrijeme sastanaka u «Date» agenciji za danas gotova.
Blago se nakašljao i rekao da se osjeća kriv zbog kašnjenja i da će me zbog toga počastiti pićem. Prisjetim se da sam ga zaboravila pitati zašto je zakasnio. Valjda ima dobru ispriku. Pristanem na čašćenje iako već sada predosjećam da za njega vrijedi ona pjesma:»Uzalud vam trud svirači».
Predložio je obližnju pivnicu koja je bila poznata po zanimljivoj nagradnoj igri koja se često reklamirala na radiju i još je bila u tijeku : «Pronađi fantoma u pivnici». Tko pogodi koja faca je pravi fantom počasti ga se gajbom piva.
Kad smo došli u pivnicu smračilo mi se. Koliko znam, nije bio maskembal. Pivnica je bila dupkom puna ljudi koji su izgleda crne naočale nosili umjesto maski i tako glumili fantoma. Valjda je radi toga i u 23 sata pivnica bila puna. Jako dobar reklamni štos u koji nisam previše vjerovala. Još jedna zanimljivost pivnice bila je da se nalazila na granici između dva kantona, sjevera i juga. Njihova međa tu je bila smanjena a gostioničar je trljao ruke.
Kada sam ga pitala što je po zanimanju dječački mi se nasmiješio pokazao da šutim i zapjevao: «ja sam pravi fantom»…U čudu i blagom šoku sam pogledala u njega, pa potom u ljude oko sebe. Vrlo vjerojatno da sam nabasala na luđaka. Zanimljivo. Kad sam bolje pogledala razaznavajući crte lica pojedinaca u skupini, vidjela sam i «Vuka samotnjaka». Piljila sam u njega ko idiot, a on mi se napola škiljeći obješenjački nasmijao kao sudionik u samo njemu znanoj igri. Odjedanput mi je prisjela sva piva ovoga svijeta iako sam osjećala neku nadnaravnu glad i žeđ. Vuk će se sakriti u svoj brlog a gdje ću biti ja?
Ponoć je. Bježim od nepoznatog. Mjesec ima oblik sjajnog kruga, no znam, da je pun ožiljaka. Njegovi sve veći krateri vidljivi su i sa Zemlje. Neobjašnjivo tajnoviti Mjesec kao da mi postaje bliži. Osjećam njegov dah na svom obrazu.
Vukovi zavijaju, dozivajući se iza gradskih zidina. Nevidljive granice šire se i spajaju. Mjesečina dolazi u moje snove i govori mi jezikom kojeg želim dokučiti.