Jelena Stanojčić
Jeste li ikad kao ja zatvorili oči na trenutak,
Umirili se, a onda počeli odbrojavati godine…
„Ako sad imam toliko i toliko, koliko mi je još preostalo
do onog trenutka kad se obično odlazi i – NIKAD više?“
Kako prihvatiti ograničenje, kraj života kao
potpuni kraj? NIKAD više!?
Kako vjerovati u Vječnost? Vječnost kao nastavak,
kad je život koji živim jedino
iskustvo kroz koje prolazim, koje mi je poznato.
Nitko nije otišao, boravio s druge strane
kao na godišnjem odmoru
pa se vratio da nam ispriča.
Znam, znam…
Trebalo bi sve sumnje prebojiti vjerom,
dočekati kraj kao novi početak!
Ali…
Kad zažmirim
U muklom sam, muklom mraku,
U ćorsokaku.