piše: Milan Rajšić
U početku, tamo negdje krajem Drugoga svjetskog rata, bilo omanje veselo društvo, okupljeno oko Pirandella, Cocteau, Beckett, Ionesco, Pinter, meni omiljeni Vian, Havel… Društvo se od milja zvalo Teatar apsurda (fr. Théâtre de l’Absurde).
Njihovo je bilo da izražavaju uvjerenje, da u bezbožnom univerzumu ljudsko postojanje nema smisla ili svrhe, pa stoga ni komunikacija nema nikakvog smisla, a nelogične konstrukcije, razmišljanja i argumenti, vode čovjeka u iracionalnost i na kraju u tišinu.
Apsurd je tih ranih ljeta bio predstavljen u obliku čovjekove reakcije na svijet bez smisla ili u formi čovijeka kojim se upravlja kao marionetom od strane nevidljivih vanjskih sila.
Komedija koja se miješa s tragičnim i stravičnim slikama, likovi koju su uhvaćeni u beznadežnim situacijama, primorani da ponavljaju besmislene radnje; dijalog pun klišea, igra riječi i gluposti; zavjere koje se ciklično ili apsurdno ponavljaju; parodija ili bježanje od realizma…
Što se književnicima i dramaturzima mililo, to se svijetu snilo i zbilo.
Život 24/7/7, je mic po mic, postao Apsurd života, a teatra i igre skoro da i nema.
Najapsurdniji apsurd života, desio se pred našim očima, prije nekoliko dana, a mi smo, ne želeći, postali glumačka ekipa.
Izraelski vojnici su, u formi čovjeka kojim se upravlja kao marionetom od strane nevidljivih vanjskih sila, ubili tri mlada izraelska zarobljenika, koji su se svim silama trudili pokazati da od njih ne prijeti nikakova opasnost. Istakli su na nekom kvrgavom štapu, komadić bijeloga platna, možda i vlastitu majicu ili gaće, iz svega glasa su se derali: “Ne pucajte! Nemojte nas ubiti!”, pozivali u pomoć, podrazumijeva se na hebrejskom, jer arapski ne znaju, a pored svega, bili su i do pojasa goli, kako bi na taj način pokazali da na sebi nemaju sakriven eksploziv, kojim bi na put u nebo poslali izraelske vojnike.
A kakva bi to vojska bila, sasvim svejedno, izraelska, njemačka, hrvatska, arapska…, kad bi ona mislila svojom glavom i vjerovala kršćanskom, arapskom, židovskom…, vjerom, da netko, gol golcat do pojasa i u kratkim gaćama, ako već nisu poslužile kao bijela krpa na štapu, netko tko uzdignutih ruku, viče: “Ne pucajte!”, ne posluša zapovijed svoga desetnika, a ovaj ne posluša svoga vodnika, a ovaj ne posluša svoga kapetana, a ovaj ne posluša svoga generala, a ovaj ne posluša glas svoga naroda i nacije, a ova(j) odbaci svoju mržnju i bijes…
Stop!
Stani malo, a gdje se dade taj Čovjek?
Gdje se zavukao taj isti Jahve, Alah, Bog…?
Ili su se i oni uplašili da će ih trojica u kratkim gaćama (ili bez njih), očiju velikih od straha i suza i grla poderanih od jauka…
Ah, da je to barem jedna od predstava u Teatru apsurda.
Apsurd je to života, jedna od brojnih komedija koja se miješa s tragičnim i stravičnim slikama, likovi koju su uhvaćeni u beznadežnim situacijama, primorani da ponavljaju besmislene radnje; dijalog pun klišea, igra riječi i gluposti; zavjere koje se ciklično ili apsurdno ponavljaju; parodija ili bježanje od realizma…