piše: Milan Rajšić
Bilo je to jedno ljeto, kada su prve dlake, bolje rečeno paperje, zvane brada i brkovi, bili u centru Univerzuma.
Hormoni, za koje nisam ni znao da se zovu testesteroni, su me prali, lice prepuno bubuljica, napetost prisutna u cijelom tijelu, crvenilo na licu neizostavno i svakodnevno…
Na radiju se bez kraja i konca vrtila “Delilah”…
E, tih ljetnih dana, u seoskom kinu (500 sjedala! uvijek punih), jednoj od mojih prvih Akademija znanosti i umjetnosti, otvorenih očiju i usta, pomalo uplašen (ne volim horor, nasilje i mrak) gledao sam “Tri korako kroz ludilo”.
Film je rađen prema tekstovima novela Edgar Alan Po, a u formi filmskog triptiha. Prvi i jedini put do tada, a i kasnije u životu, rijetki su bili filmski omnibusi.
Svjetski filmski redatelji, Roger Vadim, Louis Malle i Federico Fellini, držali su me prikovanima za sjedalo i bez daha.
Izišavši iz kino dvorane, mislio sam da takvih koraka kroz ludilo zvanih život (ili možda život zvan ludilo?), neće biti.
Potpuno pogrešna procjena jednog bubuljičavog pubertetlije.
Bilo je u sedam desetljeća, dosta i previše ludila oko mene, a i sa mnom.
A ovo sada, postalo je kao masovna proizvodnja na traci, ludih slika iz 21. stoljeća.
Redatelji, a ni pisci scenarija, nisu majstori svoga posla i umjetnosti, već diletanti raznih vrsta, udruženi u Novu internacionalu ljudske gluposti.
Čekajući na neke važne termine, a čekajući i da se ljetno vrijeme uprizori u Snu ljetne noći, listam novine (papirna forma), poslušam radio (32 godine vjeran SWR 1), a navečer potrošim cijelih 15 minuta za dnevnik na ARD ili ZDF, pa svakodnevno naletim na brojne prizore ludila. Izdvojena tri primjera samo su vrh sante leda i posljednji u nizu.
Korak prvi
PENTAGON je najavio novi paket vojne pomoći Ukrajini u vrijednosti od 800 milijuna dolara, a koji će, među ostalim, uključivati i kontroverzno kazetno streljivo. Cijeli svijet zna da to nije dobro, 160 država zabranjuje ovo zlo, koje ubija i desetljeća poslije kraja rata, ali…
Vrhunac ludila je i to, da će Ukrajina svjesno i namjerno na SVOJ teritorij, za koji se bori ne bi li ga oslobodila, istresti tone i tone zla i ludila, pa na taj način još sto godina sakatiti i ubijati SVOJ narod.
Korak drugi
Mladi, obećavajući, pretežito ženski teatarski ansambl, na tradicionalnom Nibelung festivalu u Worms, odigrao “Brynhild”, teatarsko viđenje Marie Milisavljević, na univerzalnu temu o sukobu dobra i zla.
Režiju potpisala Pinar Karabulat.
Poruka već na početku: smrt starom bijelom muškarcu! Muškarci su mrtvi, živjeli, pa zna se tko!
Na videu se smjenjuju rat, tradicionalna agresivnost, pravo na posjedovanje, zadovoljstvo osvete, sve podrazumijeva se, u muški DNA upisano.
Neizbrisivo. Za sva vremena.
I što sad?
Tisućugodišnji rat spolova, borba do posljednjeg muškarca a protiv tradicionalnih ustaljenih normi u kojima dominira muško.
Staro i tradicionalno, nemaju šanse.
Sve promiče prebrzo kao u kompjuterskoj igrici.
Za kraj, malo Ukrajina ugođaja: ugodno leškarenje i brčkanje u bazenu prepunom zmajeve krvi. Podrazumijeva se, krv je narandžaste boje. Narandžasto je boja protesta na Maidan u Kijevu.
Stari bijeli muškarac, je mrtav, premrtav.
Korak treći
Ministar financija Republike Njemačke, u nedostatku dovoljno euro novčanica, odlučio dobrostojećim bračnim (i vanbračnim) parovima, a koji zarađuju godišnje više od 150 000 euro (za lakse razumijevanje: 12000 euro mjesečno), ukinuti dodatak nakon porođaja.
Četiri posto mjerama pogođenih bogatih mladih ljudi, kuka i plače, zapomaže kako neće moći uzeti odgovarajući stan za odgoj svoga ljubimca i kako si puno, puno dobroga neće moći priuštiti. Prijete da neće imati djecu, jer bez tih par stotina eura mjesečno, oni nisu planirali biti roditelji.
Više od pola milijuna mladih ljudi je potpisalo Peticiju protiv ukidanja naknade bolje stojećim roditeljima i u njoj prijete da će se broj novorođene djece smanjiti, da brojne žene neće imati ista prava i priliku na poslu, da nema ravnopravnosti žene i muškarca…
Naknada se za ovu poresku skupinu, prema sadašnjem zakonu, prima samo 14 mjeseci.
Stara poslovica glasi: “Sit, gladnu ne vjeruje!”.
Nije nažalost proteklih dana bilo ni jedne jedine riječi, o onima koji godinu prožive i sa 20 000 euro, a po neuglednom, skromnom stanu, puze dječica, jedno drugom do uha, kaže naš narod.
Djeca se prave i rađaju iz ljubavi (ponekad omakne…), a ne zbog subvencija, poreskih olakšica i drugih tisuću ludila ovoga svijeta.