tekst i foto: Marijana Šundov
Rim/Siječnja, 2024./ Stojim na posebnom putu, točnije stojim na cesti. Dan je predivan, kristalno plavog neba, sunčan s naznakama hladnoće, koja štipa za obraze, kakvi već znaju biti sunčani dani zimi. Na mjestu gdje stojim, s jedne strane cestu obrubljuje visoki zidani zid od opeke, a s druge su stabla čempresa, masline i pinije.
Zatvorila sam oči i kao da čujem teške odjeke koraka rimskih legija koje marširaju cestom, kao da vidim konjanike i dvokolice, beskrajnu kolonu putnika koji njom hodaju u Rim i iz Rima. Jer „svi putovi vode u Rim“. Jedan je od putnika poseban, već je star, sjede su mu kose, na licu mu se vidi kako je svašta preživio, ali u očima tinja i radost i nada, starac u ruci ima štap i odlazi iz Rima. Zastaje u jednom trenutku i govori tiho: Quo Vadis, Domine? Oslušne, ostavi štap, okrene se i krene natrag prema Rimu odakle je došao. Otvorim oči i ponovo sam u sadašnjem vremenu. Prostor je isti – cesta.
Na kamenom zidu desno od mene je bijela mramorna ploča s imenom ceste VIA APPIA ANTICA. Stojim na „kraljici cesta“ staroj preko dvije tisuće godina. Još uvijek je u funkciji, što znači da je bila izvrsno građena i održavana. Rimljani – s pravom ću napisati ti genijalci antičkog svijeta jer ne zauzima se svijet bez genijalnosti, ne vlada se tim svijetom dugo bez genijalnosti – bili su u puno područja prvi, pa tako i u građenju. Njihovi inženjeri su napravili ovu cestu da bude što ravnija, izravnali su uzvisine, popunili je gdje je bila nizina, napravili mostove, konstruirali izvrsne odvode tako da ne bude nikada poplavljena.
I sve to se događalo godine 312. prije Krista, pod vodstvom cenzora imenom Appius Claudius Caecus odnosno Apije Klaudije Slijepi. Po dva birana cenzora u doba Republike, brinula su o održavanju državnih cesta, vodovoda i hramova, ali i plaćanju poreza. Procjenjivali su imovinu građana radi plaćanja poreza. Popis koji su sastavljali zvao se cenzus. Zvuči poznato? Pored riječi cenzus do danas se zadržala u upotrebi još jedna riječ vezana za cenzore – cenzura. Apije Klaudije proveo je mnoge reforme, ali ime mu se sačuvalo među narodom zahvaljujući gradnji ove ceste i akvadukta oboje nazvanih po njemu Aqua Appia i Via Appia.
Volim putovanja uvijek su mi otkrivala nešto novo o svijetu oko mene, ali i svijetu u meni. O ljudima, odnosno narodima i civilizacijama se može puno naučiti promatrajući njihove ceste i putove. Tko se od naše generacije ne sjeća građenja autoceste A1 odnosno kako joj u Dalmaciji tepaju Dalmatine. Pratili smo s radosnim iščekivanjem izgradnju svake dionice, mosta, tunela. Bila nam je i ostala jako važna. Putovi znače kretanje ljudi i roba, a ovo kretanje je život, ekonomsko blagostanje.
Cesta na kojoj stojim u funkciji je do danas pod istim imenom -Via Appia i kao nijedna druga ima nešto mistično u sebi, a vidjet ćete u nastavku teksta i oko sebe. Počinjala je kod zidina točnije kod Kapenskih vrata, odakle se počinju brojati njezini miljokazi, nastavljala se prema Kampaniji u dužini 582 kilometra.
„ Appia longarum… regina viarum… „ – tepali su joj rimski pjesnici proglasivši je kraljicom dugih putova. Pored ove ceste bile su lijepo uređene grobnice bogatih rimskih građana jer je zakon zabranjivao pokop unutar gradskih zidina. Pored ceste, izvan grada pokapali su se i manje bogati rimski građani. Nisu to bila groblja kakva su danas. Bile su to katakombe.
One su i najvažniji razlog našeg dolaska na Via Appiu, iako i sama cesta zaslužuje razgledanje. Odmah sa ceste negdje na njezinoj drugoj milji laganom šetnjom dolazimo do katakombi svetog Kalista. U blizini su i katakombe svetog Sebastijana. To nisu grobnice bogatih Rimljana iako su u katakombama bili pokopani i bogati rimski građani i ljudi bez državljanstva – robovi. Svi zajedno pokopani i oni jako bogati i oni koji izuzev života nisu imali ništa. Smatrali su sebe braćom – bili su kršćani. Prema podacima samo u katakombama svetog Kalista bilo je pokopano pola milijuna ljudi. Kalistove katakombe protežu se ispod zemlje u dužinu od 20-tak kilometara na četiri etaže i smatraju se prvim službenim grobljem rane Crkve. Katakombe nose ime svetog Kaliste, mučenika i pape, koji je živio u 3. stoljeću i jedno vrijeme kao đakon bio upravitelj i čuvar katakombi.
Sam naziv katakombe za sva ranokršćanska groblja s područja Rima potiče iz Srednjeg vijeka, a označavao je ondašnje, najpoznatije i najpristupačnije groblje – groblje svetog Sebastijana. To su groblje zvali su „coemeterium in katakumbas“ odnosno „ groblje gdje je udubina, rupa“; i tako u narodu je ostao za sva groblja ovog tipa naziv katakombe. Inače Rimljani su mjesta pokopa zvali „coemeterium“. I ta latinska riječ zadržala se u upotrebi do danas.
Kršćani se kroz 4. i 5. stoljeće nastavljaju pokapati u katakombama, u znak poštovanja i zajedništva prema mučenicima braći kršćanima. Iznad zemlje se počinju graditi male crkve. U 5. stoljeću Vizigoti pljačkaju Rim i okolicu te tada prestaju pokopi u katakombama, i ne samo to pape preseljavaju kosti mučenika unutar rimskih zidina, u crkve. Katakombe polako padaju u zaborav. Odroni i vegetacija mijenjaju prostor, vremenom se ne zna gdje su ulazi u podzemne grobnice.
Sve ovo doznajemo od vodiča dok hodamo od Via Appie do ulaza u katakombe. S grupom sam od pedesetak suputnika – hodočasnika iz cijele Hrvatske. Vodič nam kaže, ispod zemlje su katakombe, a iznad zemlje hodamo kroz prostor poput parka, zelenilo je i šarenilo cvijeća čak i sada – zimi. Lijepo je održavano drveće, prevladavaju masline, pinije i čempresi. Pokoji kip poput kamenog Dobrog pastira i označenih postaja Križnog puta dodatno oplemenjuju prostor. Mir je svuda oko nas.
Ne znam trenutno raspoloženje suputnika, ali tihi smo slušamo vodiča, nema razgovora ni dodatnih pitanja. Osvaja nas mir neka posebna mistika cijelog prostora. Ja osjećam ganuće i bliskost i sa svojim suputnicima, ali i sa onima koji su bili ovdje pokopani. I ja osjećam, tu su pokopana moja braća i sestre – kršćani. Smrt ih nije pobijedila, ovdje je nasljeđe naše vjere. Mislim, kada dragi čovjek umre kao da nestane jedan dio i našeg svijeta.
S nekih dvadesetak godina ostala sam gotovo iznenadno bez oba roditelja, bili su mlađi nego što ja sada imam godina. Razboljeli su se i umrli. Sva nadanja, želje, snovi, planovi koje sam imala vezano za njih nestali su. Nikakva racionaliziranja jesu li mogli ovako ili onako produžiti život, ne razboljeti se, više voditi računa o sebi, nisu pomogla. Nije ih bilo više. Ono što je ostalo i što me i sada grije toplinom je sjećanje na lijepe zajedničke trenutke. Ono što je ostalo je ljubav, koja i dalje traje. Ono što je ostalo je nada da smrt nije kraj.
Interesantna je priča kako su Kalistove katakombe pronađene. Mladi arheolog Giovanni Battista de Rossi istraživao je svu dostupnu građu u Vatikanskoj knižnici i arhivu gdje je i radio. Ne tako daleke 1849. godine zakoračio je pažljivo razgledajući s Via Appie u vinograd. Bila je tu u vinogradu pretvorena u skladište crkvica nekada posvećena papi mučeniku Sikstu. De Rossiju je za oko zapela jedna skalina u vinogradu, koja je sadržavala fragment razbijene mramorne ploče s još vidljivim urezanim natpisom „NELVIS MARTYR“. De Rossi je zaključio kako se radi o djelu ploče sa grobnice pape mučenika Kornelija i da je puno ime na natpisu bilo „KORNELVIS MARTYR“ ( Kornelije Mučenik). De Rossi je zaključio kako su katakombe sigurno negdje tu ispod vinograda. Međutim vinograd je bio u privatnom vlasništvu te je mladi arheolog požurio uvjeriti tadašnjeg papu Pija IX. da otkupi vinograd i da se počnu iskapanja. Papa je to i učinio, a De Rossi ne samo da je našao ostatak natpisa – doista se radilo o papi mučeniku Korneliju nego je našao ulaz u katakombe te grobnice ostalih papa rane Crkve njih devet. Jedan od njih je bio i papa mučenik iz naših krajeva sveti Kajo.
U kapeli prije ulaza u katakombe gledam bistu De Rossija, nije prikazan kao mladić nego dostojanstveni stariji gospodin. Na zidovima kapele su ulomci s grobnica kršćana, simboli ribe, golubice, vinove loze, sidra, dijelovi natpisa – svjedočanstva vjere kršćana.
De Rossijev učenik Horacije Maruucchi je rekao kako su katakombe pismohrana rane Crkve i ne samo to : „ Dopuštaju nam pokazati identitet življene vjere u prvim stoljećima, s Vjerovanjem koje u mi danas ispovijedamo. I to pokazivanje ima za nas veliku vrijednost, jer spomenici koji se nalaze u katakombama pripadaju prvim stoljećima kršćanstva.“
U tišini se spuštamo niz stepenice i dolazimo do „malog Vatikana“ onog prvog dijela katakombi koje je otkrio De Rossi i tako ga nazvao, jer tu su bila pokopana tijela devetorice papa. Dolazimo i do nekadašnje kripte svete Cecilije mučenice iz 3. stoljeća, tijelo nije više tu, preneseno je u crkvu svete Cecilije. Gledamo dirljivu repliku kipa ove mučenice, mlada žena leži sklopljenih ruku, lice joj je okrenuto prema podu, prekriva ga dijelom kosa, a na vratu su vidljive rane od noža. Kip je vjerna imitacija njezinog tijela pronađenog poslije mučenja. Originalni kip je u crkvi svete Cecilije sagrađene iznad svetičine rodne kuće. Gledamo niše, urezane natpise, ostavljene male uljane svjetiljke, vidimo hodnike koji se pružaju…
U katakombama je zabranjeno fotografiranje, „a i da nije“, mislim „što bih fotografirala, bez vjere to su samo dugi hodnici u podzemlju, bez vjere to su samo ukopane niše, bez vjere to je samo materijalno podsjećanje na smrt koja nas sviju čeka, bez vjere što je uopće ljudsko postojanje“. Meni je dovoljan posjet, ne moram fotografirati, zapamtit ću ovaj osjećaj pripadnosti Božjem narodu. Ne, smrt nije kraj. Ona je početak.
Naš posjet prigodno završavamo s misom u obližnjoj crkvi svetog Sebastijana gdje je i njegov grob. Ovaj mladi rimski vojnik zapravo zapovjednik careve tjelesne garde se poput svete Cecilije radije predao smrti nego odrekao Boga. Bili su njih dvoje čije smo grobove vidjeli, mladi ljudi koji se nisu bojali smrti, kojima je ona bila početak novog života.
Zapisi govore o kršćanima iz doba rimskih progona, koji su pjevali u arenama. Zapisi govore o svetom Petru koji se upravo s ceste Via Appia vratio natrag u Rim kada mu je Isus rekao da će ići da ga ponovo razapnu ako Petar ostavi njegov narod – Quo Vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine? Nedaleko je crkvica istog imena.
Pravo pitanje nije: Quo Vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine? Pravo pitanje je: Kamo mi idemo? Kuda nas vode naši putevi?