Miljenka Koštro
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao
Gdje uz kamen miriše ljekovito bilje
Doziva pčele i priča priču staru
Cvijeta puna u proljeće rosna trava
A bura je zorom pročešljava
Tamo moje srce slatko sniva
Sretno biva
Tamo ponos uspravan ko jablan, znade
Plesti čvrstim nitima vjere i nade
Stoljetni kamen na suncu se sjaji
I njeguju se stari običaji
Glas djetinjstva mene zove:
Još u zavežljaju čuvam davne snove
Srce mene tamo vuče gdje sam prvi korak učinila
Gdje sam obiteljsko gnijezdo svila
Gdje sam svoju djecu rodila i gojila
Tu je moj raj, moj ZAVIČAJ i njegov topli zagrljaj
Iz njegovih njedara, sve više moje djetinjstvo miriše
Tu kamen s lozom, raštikom, ružmarinom, mesliđanom i dračom diše
I novu stranicu zavičajne povijesti piše