piše: Marija Juračić
Aras je sjedio na kamenu, oslonjen na bitvu. Njegovo je mršavo tijelo u mraku nalikovao odbačenom smotuljku zgužvane odjeće. Obujmio je koljena rukama, klonuo umoran od nekoliko neprospavanih noći, nesposoban ustati i poći kući.
Čuo je kako valovi udaraju o lukobran kao da nastoje isprati vonj ljudskog straha, zadah prljavih tijela i njihovih izlučevina. Nesreća je imala svoj miris, težak, opor miris raspadanja i smrti. Gat je odjednom postao pust i tih, kao da samo prije pola sata nije vrvio ljudima, očajnicima čija su tijela bila ovijena dekama koje su dobili kada su ih uplašene i promrzle izvlačili iz mora.
Brod obalne straže doveo je ove noći samo stotinjak iscrpljenih ljudi, iznemoglih od dugog i opasnog puta. Nije mogao pojmiti da ljudska svirepost može biti toliko bezdušna. Prije dvije noći more je na obalu izbacilo tijelo trogodišnjeg dječaka. Donijeli su ga baš kada je on bio dežuran u bolnici. Kada je vidio njegovo malo, nemoćno, mlitavo tijelo u njemu su svi bogovi jednostavno umrli. Suze su mu zamaglile vid, a grlom je prošao nijemi jecaj protesta: „Što su učinili! Što su učinili ti mudri čelnici moćnih država i što još što čine?“
Znao je da posade krijumčarskih brodova, čim u daljini vide da se približava talijanski brod, bacaju ljude u otvoreno more i ne pitaju, jesi li ti starac ili dijete, bolestan ili slomljen. Tjeraju te ljude u mračnu, hladnu vodu, žurno i brutalno kao da se radi o komadima smeća ili mamcima za morske pse. Tako si osiguravaju odstupnicu, jer posadi spasilačkog broda primat je spasiti ljude pa ne kreće u potjeru za krijumčarima. Oni milosrdniji natrpaju nesretnike u nesigurne gumene čamce i ostavljaju ih milosrdnosti mora. Lica spašenih, najbolje svjedoče o užasima koja su na tim brodovima doživjela, a morali su šutjeti i trpjeti da se najgore ljudsko zlo, odvratan ljudski šljam iživljava na njima i njihovoj djeci.
Aras je došao u prvom migrantskom valu naslućujući kaos koji će nastati u njegovoj rodnoj Libiji nakon Gadafijeve smrti. Dobro je poznavao političke apetite raznih grupa i znao je da će jedno zlo zamijeniti ono još gore, još primitivnije i bestijalnije, zamagljeno imenom demokracije i revolucije. Sve je na to ukazivalo, ali majka i sestra nisu željele s njim. Nisu vjerovale kada im je govorio što će se desiti. Sve im je to izgledalo kao pretjerivanje, kao nešto što ne može ući unutar sigurnih zidova njihova doma da naruši njihov ustaljen građanski život. Sestra je studirala, polagala ispite, družila se slobodno sa svojim prijateljima, ponekad su potajice pričali viceve na račun diktatora, onog istog koji je bio kriška kruha prema onome što je kasnije nastupilo.
Vjerovali su da su nevolje samo privremene, nešto kao oluja koja će proći iznad njihovih glava. Ni njegova djevojka Zara nije željela poći s njim. Bila je to moderna djevojka na drugoj godini medicine koja mu je rekla: „Ti pođi prvi pa ako sve bude u redu, dolazim za tobom.“
Često je mislio na sestru i na Zaru. Pitao se jesu li žive ili su ih ubili samo zato što su se kao žene usudile obrazovati? Čitajući novine mislio je da se čak i u nekim europskim zemljama na žene gleda kao na drugotna stvorenja i nije pristajao na te manipulatorske teorije, jer one sigurno, ako Boga ima, nisu njegova volja.
I njemu je bilo teško napustiti svoju liječničku praksu i krenuti u nepoznato, a ipak je to napravio. Nije bježao kao što to čine ovi jadnici danas. Imao je novaca da plati prijevoz luksuznom jahtom nekog Rusa. Zatražio je azil i dobio ga. Nedugo zatim dobio je posao u mjesnoj bolnici.
Sada on radi kao liječnik u toj bolnici, a noću dolazi na ovaj gat kao prevoditelj, jer pridošlicama se mora netko obratiti i reći im što ih očekuje i kako se trebaju ponašati prije no što će ih smjestiti u autobuse i odvesti u prihvatne centre. Dolazi gotovo svaku noć i svaki put pun nade zagledava lica tih nesretnika ne bi li među njima ugledao svoje mile. S mora je počelo puhati, a on je samo stisnuo svoja ramena, snažnije se obgrlio, jer trebao mu je zagrljaj, trebala mu je ljudska riječ. Dodir nečije ruke.
Kada je dobio azil i počeo raditi, osjećao je da pacijenti izbjegavaju doći k njemu. Strah od nepoznatog urođen je i bilo mu je jasno da možda nikada neće biti posve prihvaćen. No vremenom su ljudi uvidjeli da je dobar i pažljiv liječnik i da mu mogu vjerovati pa se broj njegovih pacijenata povećao. I mala bolničarka Lia gleda ga na onaj šarmantan ženski način i mora si priznati da nije imun na te vatrene oči.
Bio je tako prokleto sam i trebao mu je netko kome bi mogao isplakati dušu. Pred nekoliko dana se usudio za vrijeme dnevnog odmora sjesti kraj nje na klupu u bolničkom parku. Iz torbice je izvadila sendvič od kruha i pršuta i razmotala ga. Rekla mu je da bi ga rado ponudila, ali da on sigurno ne jede svinjetinu. Nasmijao se i pitao je zašto tako misli.
„Pa zbog vaše vjere“, odgovorila je zbunjeno. Zar vam ona ne zabranjuje…“
„ Moja mi vjera ništa ne zabranjuje, osim povrijediti drugo ljudsko biće“, odgovorio je blago.
Lia se još više zbunila, ali je ipak pitala: “Vi ne vjerujete u Boga?“
„To je teško pitanje, Lia. Vjerujem da postoje sile zla i sile dobra, a gdje je u svemu tome bog, ja zaista ne znam. Moje je znanje o tim stvarima sićušno. Znam samo da lomače uvijek gore u ime raznih vjera i bogova.”
Lia je šutjela i krotko jela svoju užinu. Učinilo mu se da joj je neugodno pa ju je pozdravio i otišao. Neka se napetost uvukla u njihov odnos. Pozdravili bi se u prolazu i na tome bi njihova komunikacija završila. Misao mu se vratila na Zaru. Vidio ju je pred sobom, vitku, slobodnu, raspuštene, guste kose, u trapericama, i visokim potpeticama, nasmijanu i veselu. Smijala se kada bi joj rekao da visoke pete ne idu uz traperice. Govorila mu je da je to njen modni otpor prema režimu, da bar time može pokazati svoj protest. No odmah je dodala da će tom diktatorskom režimu oprostiti štošta čim se vjenčaju i dobiju besplatan obećani stan. Zato diktator živi u šatoru, dok i zadnji Libijac ne dobije krov nad glavom.
Pitao se kako se sada oblači? Je li živa, pati li zbog toga što je žena, što je obrazovana, ona, koju i na ovim europskim prostorima u nekim sredinama nazivaju manje vrijednom. Možda je pokušala pobjeći? Ponekad bi se budio vrišteći zbog uvijek istog sna. Vidio je svoje tri žene, kako je u sebi zvao Zaru, sestru i majku kako pješače kilometrima preko nekakvih planina, s naramkom najpotrebnijih sitnica, vidio je kako su im stopala krvava, lica izmučena, pa nakon silnog i nemilog pješačenja stižu pred ogromne žilet žice kojima se kulturna Europa brani od njih, izgladnjelih i prljavih životinja koje su njemu sav svijet i sav ostatak duše čovječanstva. Vidio ih je na nekom krijumčarskom brodu kako trpe poniženja i na kraju bivaju bačene u more.
Nije Aras osuđivao ljude koji su se žicom branili od migranata. Znao je on da je ljudski strah velik, slušao je o migrantima koji su napastovali žene, o teroristima koji su ubijali nedužne ljude, ne prezajući ni od ubojstava djece. Osjećao je da bi ih mogao vlastitim rukama zadaviti i bojao se takvog osjećaja. Ulovljen u zamku velikih igrača pitao se: „Kako dalje?“