piše: Kitana Žižić
Uplaši nas san koji kao da nas šestim čulom priprema na nešto užasno što se dogodilo ili će se dogoditi možda već sutra. Ali ovaj san nije pripremio mene…
Još nerođena uživala sam u mlakoj kupki, osluškivala zvukove izvana i otkucaje majčinog srca, hranila se redovno preko pupčane slamčice boje kože. Ni za čim nisam čeznula tako ušuškana, nahranjena, napojena. Ponekad bih prstić liznula, ali bio je pomalo sluzav. Oko mene je najčešće bila bonaca te sam se uspavljivala bez imalo straha da se neću na vrijeme probuditi za sljedeći obrok.
Rastući danima i tjednima postajala sam sve življa, tražila dodatni prostor te gurkala stopalima i laktima mamin trbuh. Nekad i glavicom poput bika. Hoće li je boljeti, hoće li se na mene ljutiti, pitala sam se, ali nije. Podragala bi me nježno, ponekad bih osjetila i nečije druge, neznatno grublje ruke. Sigurno su bile očeve.
Znala sam da se bliži dan prizemljivanja na tu nekakvu čudnu planetu koju Zemljom zovu. Meni se nije žurilo, mami možda jest. Osjećala sam da teže hoda i brže se umara.
Nisam znala da je stiglo ljeto i da je bilo prevruće. Kao što nisam znala ni da plovimo gajetom „Zora“ iz Hvara za Bol. Samo nas troje. Saznala sam to iz noninih priča kao već odrasla gimnazijalka. Tada sam samo osjećala da je ljuljuškanje u plodnoj vodi intenzivnije, nekako agresivnije kao da ne prati otkucaje majčinog srca. Da se nešto promijenilo osjetila sam po njenom smirenijem disanju. Uskoro se opet ubrzalo dok se uspinjala puteljkom prema noninoj kući, smještenoj visoko iznad mjesta, u podnožju brdašca odakle je pucao predivan pogled na Zlatni rat, otok Hvar, za burnih dana sve do Italije. Idealno utočište za odmor i lagane šetnje prema istoku i/ili stazom niz vinograde i povrtnjake do Dominikanskog samostana i Bijele kuće, tadašnjeg otmjenog hotela s plažom punoj bijelih oblutaka.
Primicao se dan povratka, jer mama je željela roditi u Hvaru, bliže svom rodnom mjestu Zoraću udaljenom dva-tri sata hoda od Hvara. Noći su bivale sve nemirnije kako se primicao dan poroda. Ali jedna noć je bila posebno teška, noćna mȍra izazvana ružnim snom izmorila je mamu. Budila se, znojila, plakala tiho da tatu ne probudi. I sama sam se uznemirila, nagutala vode te su me uhvatili grčevi. Duga i zlokobna noć nadala se ranijem svanuću da odahnemo obje, i mama i ja.
Kad se nada probudi na rubu snoviđenja, štipaš se za obraze provjeriti je li to bio san ili java. Ipak je san, pomisliš, umiriš se i usudiš ponovno utonuti u „ništavilo“ koje će ti do jutra obnoviti energiju. Neko vrijeme tijelu treba da povjeruje u ljepše snove, ali…….ne, opet košmar, opet mȍra, zebnja koja te sledi od straha.
Ujutro je majka opsjedala moga oca zabrinuta i izmučena snovima:
„Snȉla son grũbi sôn. Nȉkad prȋ nijedon takȏv. Znala son snȉt kako me proganjaju, a jo ne mogu tarkȁt, nῑsȍn mogla pobȉgnit ni makac s mȉsta. Ili son se uvukuvola u nike uske zemljane prolaze, jedva puzala, jer čim bih provala podignut glovu, udarala sam u svod. Morala son se sljubit s podom i gibat se tilom naprida. Ne vidim izlaz. Ka da son i dãje na isto misto.“
Dodala je: „Ponekad su mi ispadoli zubi, grozan je to osjećaj, tako stvaran. Ili bih nešto gnjecavo osjećala u ustima te nison mogla ni rȋc izgovorit…“ Ali noćas, nikad ka noćas! Vi od mene ništo krijete“, osjećam to. „Krijete zbog mog stanja. Ništo se dogodilo, osjećam u prsima, boli me, pritišće me, rec!“
„Ma umiri se! Sve je dobro. To je samo son. Reci što si sanjala, pričaj mi, možda ti bude lakše…“
„Ne mogu. Mama mi je govorila da se ne smije ispričat ružne sne. Ako ispričaš, ostvare se.“
„Gluposti!“, rekao je otac.
Majka je šutjela. Šutjela i gutala loš predosjećaj.
Vratili smo se doma. Konačno je povjerovala da je ono bio samo san, san i ništa više ili je samo dobro glumila, zavaravši i sebe. Vrijeme zatišja me opustilo a onda se upalio alarm. Nisam mogla više čekati, nestrpljivo sam željela započeti svoju životnu avanturu. Četvrtog dana sparnog kolovoza pomogla mi je hvarska babica, teta Lenka, bliska prijateljica moje majke. Kreveljila sam se kao svako novorođenče, ali što mi je gučak bio snažniji, radost u kući bila je veća.
„Kako će lipo pivat to derište, ima zdrava pluća“, rekla je babica.
Najljepši su bili sati u majčinom naručju. To je ona iskonska veza od izvora života. Čudo koje nadvisuje sva druga, dok netom rođeno biće oko sebe širi valove sreće i ljubavi koji zapljuskuju obale svih s kojim ga vezuju neuništivi obiteljski geni. Krasno je to mjesto na koje sam aterirala. Bezbroj toplih pogleda, sunčanih osmijeha, blagih dodira. Dižu me, ljuljaju, ljube u obraščiće i kolutiće na bedrima.
Život je bio lijep. A onda je mama osvijestila da nešto nije kako treba. Da nešto nedostaje… Kako mi se nije javila starija sestra, uvijek tako pažljiva? Zabrinula se. Otkad ju je ljubav odvela na sjeverni dio Jadrana, obitelj na Jugu još joj bolno nedostaje te nostalgiju nastoji zavarati žešćim izljevima ljubavi. Tada se sjetila čudnog sna. Nije ga zaboravila.
„Snila son kako perem robu u uvali Malo Zoraće. Vazmen robu, nasapunon je, kad krenem trljati, nastaje vir i u vrtloženju gledon kako roba nestaje. Vazmen sljedeći komad, vir opet i opet, sve nestaje. Uplaših se, mama mi neće virovot, a u gãrlu grȍp. Sve teže dišem, ne mogu udahnut ariju, varti mi se u glovi ka da me vata nesvist. Sarce priskõce. Naglo buđenje, sjedam u posteji unezvijerena, opipan tarbuh vračajući se u stvarnost i nastojin se smirit. Ti mi ujutro govoriš da se ništa ni dogodilo.“
Otac više nije mogao uzmaknuti. Ispričao je kako se sestrin sin igrao s dječacima dok je ona bila na poslu, za šankom obližnjeg hotela. Djeca su otišla do susjedne plaže i zaigrala se na mȗlu. Proljeće se bližilo kraju, ali tog dana bilo je hladnije nego inače te su imala na sebi majice dugih rukava i džempere. Njen sin je nosio laganu vestu. U naguravanju je pao u more. Djeca su se od šoka sledila i nitko se nije sjetio potražiti pomoć nekog odraslog. Utopio se.
Bio je moj prvi rođak kojeg poznajem samo sa slika. Imam fotografije njega kao prekrasne bebe i slatkog dječaka šminkerski odjevenog s puno šarma i stila. Uvijek nasmijan. Svog jedinca moja tetka, a majčina sestra je obožavala. Moru nikada nije oprostila.
Kad sam majku upitala tko je na slici, nije mi odgovorila. Kao da nije čula i udaljila se zbog nekog hitnog neodgodivog posla. Ali nona je bila u blizini, zagrlila me i uz suze koje nije mogla sakriti, sve mi ispričala. Tada sam saznala da nisam prva unuka naše obitelji, kako sam bila uvjerena, i da sam izgubila prvog rođaka na tako tragičan način. Kolika se tuga naselila u srcima meni voljenih osoba tada još nisam umjela do kraja shvatiti.
Život nije više bio tako lijep. Majčino mlijeko izgubilo je onaj očaravajući okus bliskosti i sigurnosti. Sve sam duže i jače plakala, često se budila u jecajima. Počeli su me dohranjivati, zaključivši da je mamino mlijeko nedostatno. To me donekle umirilo, ali preuranjeno iskustvo duboke majčine tuge i u meni je ostavilo trag. Danas mi je tragičnost sudbine moje plemenite tetke mnogo jasnija. I koliko je hrabra bila unatoč svemu što joj je život priuštio.
1. Štȕmak želudac, trbuh;
2. Sôn san, snȉt = sanjati;
3. Tarkȁt trčati;
4. Nῑsȍn nisam;
5. Pobȉgnit pobjeći;
6. S mȉsta s položaja;
7. Uvukȕvot uvlačiti se;
8. Nȉki bilo koji, neki;
9. Glōvȁ glava;
10. Nãprida naprijed;
11. Ispãdot ispadati;
12. Gučak grkljan, grlo, jaki glas;
13. Nesrȉća nesreća;
14. Vazêst uzeti, vãzmen;
15. Nasapùnati namazati sapunom;
16. Vȉrovot vjerovati;
17. Grȍp u gãrlo osjećaj čvora u grlu;
18. Ãrija zrak;
19. Vartȉt vrtjeti (se);
20. Postȅja krevet;
21. Tarbȕh trbuh;
22. Mȗl mali gat, pristan.