piše: Đurđa Vukelić Rožić
Vozeći opustjelim lokalnim cestama u smjeru majčina rodnoga sela, iz automobila upijala sam ravničarske vizure i prisjećala se ljeta provedenih kod djeda. Selu sam se približavala vozeći polako. Na cesti nije bilo automobila, ni bicikliste ni pješaka. Za prošle posjete djedovu imanju, dočekali su me tek kosturi gospodarskih objekata obrasli bršljanom, bazge, grmlje kopriva i mladice šljiva.
Ovoga ljeta, sedam godina nakon majčine smrti, prodala sam ono što je ostalo od njena roditeljskoga doma, za beznajačnu sumu novca. Imanje mi je postalo teret, kao i moje godine. Uskoro će novi vlasnik teškim strojevima srušiti ostatke ruševina i pripremiti gradilište za gradnju svoga sna. Sretno mu bilo. Danas ću potpisati ugovore o prodaji grunta.
Uz tiho predenje motora vozila, iz selskih dvorišta kao da sam čula živahnost brojnih domaćih životinja, peradi, pasa, ptica, s kojima se tada živjelo u zajedništvu na svakoj, pa tako i djedovoj farmi. Dijete iz grada, na svakom koraku čekalo je novo otkriće. Tada su knjige i enciklopedije bile rijetkost u skromnim seoskim i radničkim domaćinstvima, pa čak i televizori su bili luksuz. Učilo se od starijih, bila je to praktična škola života.
Od djetinjstva pratila me je životna priča moja tete Danice. Poput agave koja ima beskrajno mnogo vremena, čamila je u mojoj kreativnoj, osjetljivoj dušici, boljela me, a ja sam čekala da procvate. Čekala sam njezino vrijeme. Željela sam biti posve sigurna da sam spremna podijeliti je sa svijetom. Tinjala je u mojim osjećajima kao dragocjeni žar koji će se rasplamsati, ali i kao upozorenje. Život se može u trenutku promijeniti. Što sam starija to mi je priča bolnija. Kroz prizmu svojih iskustava, u ciklusima od po nekolik godina kada joj se nanovo vraćam, svoju tetu vidim u drugačijem svjetlu. Priča koja je živjela paralelno sa mnom niz godina, posta snažna poput Straussova Radecki marša, koji slušatelju ne ostavlja ni djelić prostora za primisli. Nameće se svojom silinom, svojom istinom. Prije no što shvati, slušatelj je progutan skladbom. Baš takvim treba biti zapis o Danici. Njena priča. Bojala sam se da ja to neću moći učiniti onako kako to moja teta zasluđuje. TA, kako ću prenijeti veliku patnju jedne žene a da ipak, ipak čitateljici ili čitatelju ostavim nadu, probudim empatiju, i sjećanja. Jer takva je bila moja tetica.
Povremeno mišljah, Daničina priča mora nalikovati Ravelovu Boleru, osvajati čitatelja, polako i snažno, pripremati ga na zaplet suluda fortissima, poput potočića što od izvora krene skromno mrmoreći, obilazeći kamenje, pa do široke rijeke koja nosi stabla. Tu će rijeku razderati duboki slapovi, urezati se u stijenje sjećanja. Ponekad sam priču koju sam nosila u sebi doživljavala kao beskrajnu vrtešku sve glasnijeg Krika Edvarda Muncha, a samo ja ga čujem i ne mogu ga isključiti. Kako li je Shakespeare strašno pogriješio. Ljudi poput Danice nisu glumci, nisu statisti i njihov život nije pozornica. Nije to samo još jedan rukopis u inflaciji tekstova na stolu obeshrabrenog i umornog urenika, u vrijeme kada bi svi htjeli piscima biti. Daleko od skribomana zaluđenog uspjehom u društvu, ova je istinita priča zrila i čekala svoj trenutak.
Danica je bila moja teta, prelijepih plavih očiju koje su prečesto plakale. Meni, djetetu, bila je drugačija od svih žena koje sam poznavala. Prije svega, izgledom. Bila je ljepotica. Merlin Monro uza svu pomoć tadašnje kozmetike i svjetlosnih i inih trikova na setu filmova nije bila upola lijepa kao ona. Zatim, sve druge tete i susjede imale su obitelj i djecu, kao i moja mama, mene i tatu. Danica, živjela je sama u ljetnoj kuhinjici koja se naslanjala na glavnu kuću na djedovu imanju. I, Danica se veoma teško kretala. Da bi učinila nekoliko koraka, ovisila je o dva štapa za hodanje. O hodalici tada na selu nitko nije ništa znao.
U vrijeme moje tinejdžerske zaljubljenosti u samu sebe, kada bih iz grada posjećivala djeda, obično s torbama koje bi moja majka napunila lijekovima i hranom, primijećivala sam kako je teta slabo obučena i zapuštena, sve glasnija u razgovoru sa svojim izmišljenim prijateljima. Činilo se da su imaginarne osobe, kojima se obraćala imale svoje skrovište u grmu hortenzije ili na grani višnje, primjera radi. Djed, krhki starčić, na putu iz glavne kuće u staju ili k bunaru po vodu, uz pomoć štapa za hodanje, prolazio bi uz svoju najstariju kčer koja se rado sunčala na klupici pred ljetnom kuhinjom. Spuštao je pogled na tlo grizući usnice. Tada mi se to činilo bezdušnim, danas znam, bila je to patnja.
Trudila sam se biti ljubazna prema svojoj teti, donijeti joj poneku sitnicu, tek kapljicu vode a njoj je trebalo cijelo more. Darovala bih joj neku svoju nevoljenu košulju ili vestu. Deku. Sokne ili ponešto korisno što sam i sama dobila od nekoga, a nije mi se sviđalo. Sjećala sam se predškolskih godina kada me je čuvala na svojoj velikoj postelji, dok su ostali radili u polju. Bila je beskrajno strpljiva i nježna prema meni. Pekle bismo lepinje na tablama pećice na drva i jele ih namazane mašču ili domaćim pekmezom. Obično sam sjedila posred velike plavo-bijele perine. Nakon posjete, po odlasku u grad, možda sam razmišljala o njoj hodajući od djedove kuće do željezničke postaje, no kako sam se vraćala gradu, knjigama, kinu, prijateljima i svojim platonskim ljubavima, tetina bi priča blijedila i posve me napustila.
Sjedeći u automobilu, promatrala sam blinkanje crvenih svjetala na prijelazu preko željezničke pruge. Zvonjava je probijala zid mojih misli. I ja sam ostarjela, a nisam doživjela postavljanje brklje na tom pružnom prijelazu. Prisjećala sam se majčinog pripovijedanja. Godine 1935., kao najstarija kći, Danica je brinula o najumlađoj bebi koju je majka rodila a potom preminula. Teško se krećući, iščašenih kukova u porodu, šesnaestgodišnja Danica je s mnogo ljubavi brinula i o tri mlađe sestre i bratu. Vodila je, u tadašnjem smislu bogato selsko domaćinstvo, dok je otac rješavao sve fizičke poslove, uz pomoć radnih životinja i zdrave djece. Uz zidanu peć na drva, pridržavajući tijelo dvjema batinama preuzela je ulogu domaćice. Nikada se nije žalila na svoje bolove niti je tražila ičiju pomoć ili lijek. Otac je danonoćno skitao, prečesto pijan, terorom i batinama održavao je male robove zaposlenima.
Unatoč silnoj ljubavi za brata kojom su sestre ublažavale surovost oca, deset godina nakon svoje majke, vrativši se iz Drugoga svjetskog rata, Vladimir je preminuo u bolnici punoj tifusara, od naoko bezazlenog uboda trna šljive. Tetanus i tifus. Priča o drugim vremenima. Bila je to četvrta sahrana u desetak godina iz dvorišta koje je bilo Daničin sav svijet. Dvije godine nakon majčina ispraćaja, prvu maćehu, dobru i strpljivu ženu progutao je rak, a ubrzo nakon nje, put vječnih lovišta pošla je i njena baka.
Dok je dugi teretni vlak gmižući skretao na sporedni kolosjek male postaje, činilo mi se da čujem korake brojnih ljudi i zveket potkova konja koji se udaljavaju od kuće. Duga kolona sprovoda vuče se prema četiri kilometra udaljenom groblju. Zamišljam Danicu, oslanjajući se na svoje štapove, u crnim platnenim šlapama na jedan gumb, krenula je mekom travom voćnjaka do ceste, i s mosta gledala kako se oblak prašine udaljava od nje ravnicom. Kao da su ti tihi ljudi prolazili pored mene, u automobilu. Žene u crnim maramama oborena pogleda, muškarci pod crnim šeširima. Nedugo nakon posljednjeg vagona u smjeru istoka, teretni vlak u smjeru zapada počeo je svoj izlazak iz željezničke stanice. Slijedilo je još čekanja.
U vrijeme Daničine mladosti, Viktor je svaki drugi dan pješačio s kraja sela put željezničke postaje i odlazio u Zagreb na posao, na svoju 12 satnu smjenu čuvara skladišta. Uvijek u isto vrijeme, krupnim i sigurnim koracima, prolazio je pored kuće moga djeda. Danicu je viđao na njenoj klupici, a ponekad je i pjevala. Njena se duga plava kosa sjajila na suncu. Nakon što je čuo kako pjeva njemu drage, starinske pjesme, za Viktora ništa više nije bilo isto. Hoće li je opet vidjeti? Koju će pjesmu pjevati? Hoće li gledati na cestu? Čeka li njega? Koračao je veoma sporo cestom, približavajući se djedovoj kući.
Prvi puta razgovarali su na cesti, išli su jedno drugom u susret, susrevši se slučajno. On je išao na željezničku stanicu, a ona, od očeve kuće prema selu. Zastala je i prestala disati. Kao da se smanjivala pred njegovim pogledom, skrivala iza svojih štapova za hodanje, spuštena pogleda. Prilazio joj je smiješeći se, pozdravio je. Bila je zadihana, rumena u licu. Pričali su o lijepom danu, o njenoj najmlađoj sestri koja se prije godinu dana udala u veoma siromašnu obitelj, nedaleko rodnog doma. Upitana što nosi u zavezanoj kecelji, gledajući ga svojim krupnim, duboko plavim očima sramežljivo je priznala da sestri nosi dizano tijesto za kolač. Odijelila je dio tijesta za nju a u džepu ima i teglicu s pekmezom od šljiva. Dok se kretala zavežljaj u pregači ljuljao se s boka na bok. Nije spomenula da je trudna sestrica u svojoj novoj obitelji unatoč teškom i dugotrajnom svakodnevnom radu, bila više gladna no sita. No, Viktor je to znao. Svi u selu su znali. Takva su bila vremena.
Nakon tog susreta Viktor je pronalazio načine i razloge da svrati u kuću njezina oca. Donosio mu je naručene stvari iz grada ili bocu vina, a Danici je kriomice ostavljao VUS i Arenu, čokoladu ili vrećicu bombona. Ponekad, u novine bi sakrio bijeli list papira s pismom ili pjesmom koju je napisao za nju. Donosio joj je radost iščekivanja, a mučni dani osamljenosti bili su kraći. Jednoga dana u društvu prijatelja, oboje obučeni lijepa odijela s kravatom, Viktor je došao isprositi ljubav svoga života. Njenom je ocu ispričao da je naslijedio kuću svoje strine u Dubravi kod Zagreba, i silno je želio s ljubavi svoga života živjeti u toj kući. On bi odlazio na svoj posao koji nije bio zahtjevan, a imao je i lijepu ušteđevinu. Ona bi ga dočekivala, kuhala, krpila, šila, vezla i plela za njih čarape u toplu domu. U kući je bila struja što olakšava život. Trgovine i Dom zdravlja bili su u blizini. Naručio je invalidska kolica za nju. Možda je liječnici mogu izliječiti, govorio je, medicinska znanost je napredovala. Planovima i željama nije bilo kraja. Starac je prepoznao polet zaljubljena muškarca.
Ona, sjedila je na klupici osluškujući razgovor dvaju muškaraca koje je voljela. Po tonu očeva glasa, znala je da je Viktor u opastnosti. Strahovala je za njega, znala je, otac posjeduje pištolj, pripit je, a i nagle ćudi. Svoje carstvo moći sazdao je dobro uvježbanom strogošću i nepopustljivošću, autoritetom koji nije trpio prigovora. On neće dozvoliti da netko maltretira njegovu invalidnu kćer, urlikao je. Pomislila je, ni izbliza onoliko koliko je to činio on sam, zapuštajući i ignorirajući je. Neisprošena, Danica osta u svojoj izbici, u društvu slikice Majke Božje na zidu i društvu zvijezda, kojima se povjeravala i pjevala im kroz okance nad posteljom. Starac je noćima plakao: „Da bar ne pjeva, da bar tako prekrasno ne pjeva, taj glas!“
Sjedeći tako u automobilu i čekajući da se napokon ugasi zvoni i crvena svjetla na semaforu pred željezničkom prugom, kako bih rado Viktora susrela na toj istoj cesti. Gledala bih kako se krupnim koracima približava na putu do postaje. Upitala bih ga zašto nije bio uporan i vratio se po ženu koju je obožavao? Promijenio njen život na bolje. No, u životu i u priči, mnoga pitanja ostaju bez odgovora. U Daničin sobičak, njen otac i druga maćeha, povremeno bi ubacili vreću brašna, bačvicu svinjske masti, svakodnevno joj donosili kantu svježe vode i poveću košaru punu nacijepanih drva. Ponekad i komad suhoga mesa i slanine s tavana, zaklanu kokoš ili pile. Susjede bi joj donosile povrće i voće. Svakodnevno maćeha joj je donosila pola litre mlijeka jutarnjeg podoja, tjedno jedan svježi sir i malo vrhnja. Sestre su rijetko dolazile, no donijele bi joj nešto svoje odjeće. Od namještaja, u sobičku je bila peć na drva, postelja, stol, dvije stolice i jedan ukošen ormar koji je u kuću donijela njena majka.
Nekoliko godina nakon očeve smrti, Danica je čekala Viktora. Netko joj je rekao da ima fiću bijele boje i ponekad posjećuje svoju obitelj u selu. Srce bi joj veselije tuklo opazivši takvo vozilo na cesti prema selu, mada je to bilo rijetko. Da je kojim slučajem znala za pjesme Emily Dickinson, bi li joj bilo lakše? Još se uvijek nadala da će se njena ljubav pojaviti s novinama i vrećicom bombona, nasmiješiti joj se, da će se onaj dan ponovno dogoditi, a ona biti isprošena. No, Viktor se nije vratio po nju.
Ostarjelu i nemoćnu, nepokretnu tetu Danicu, sada staricu, Centar za socijalni rad i njena najmlađa sestra, moja majka, smjestili su u starački dom. Ja sam u to vrijeme bila trudnica, i nakon poroda, onih godinu dana koje sam provodila kod kuće s bebom i obitelji, često sam je posjećivala s mamom i suprugom. Molila me da joj češljam kosu i masiram ramena i leđa, pričala mi je o detaljima iz moga djetinjstva koje sam zaboravila. Veoma je voljela moga plavokosog dječačića i rado ga je držala u naručju. Na naki tajanstveni način, veoma je ličio na nju.
U tom domu za starije i nemoćne osobe Danica je poživjela dvadeset i dvije godine. Imala je krevetom uz radijator, ispod velikog prozora. U toploj, urednoj sobi, zabavljala je svoje cimerice i osoblje doma. Rado su slušali kako pjeva a i voljela se šaliti. Svojim kristalnim glasom i savršenim sluhom, skladala je nikada ponovljene pjesme o ljubavi. A kada bi noću, s pogledom na zvjezdano nebo zapjevala „Kraljicu Hrvata“, suze su tekle svakom čovjeku koji je slušao. Danonoćno, molila je najljepše molitve Majčici Božjoj. Za svoje sestre i njihove obitelji. Iznad postelje bila je uramljena slika Bogorodice, jedino što je ponijela iz roditeljske kuće.
Semafor je napokon ugasio svoje crvene, treperave oči a zvono zanijemilo. Još samo nekoliko kilometara lagane vožnje, a misli su tako hitro prolijetale, slažući nevjerojatan mozaik. Vozila sam sve sporije, očiju zamućenih od suza. Viktor i Danica preminuli su iste godine. On u proljeće, umirovljen, a za njega se veoma lijepo brinuo mladi bračni par, a u Zagreb su se doselili kao podstanari sa sela. Danica je preminula pred Božić. Na njenoj sahrani, bilo je osamnaest ljudi i ja. Jedva sam poznavala te svoje bratiće i sestrične. Više ni jedna Daničina sestra nije bila živa. Njihova djeca je nisu obilazila. I bile su tu tisuće bijelih snježnih pahulja, posljednji pozdravi njenih vjernih prijateljica, zvijezda. A kada je pjevač zapjevao „Kraljicu Hrvata“, i srce od čelika bi plakalo.
VUS koji je Viktor donosio Danici odavno ne izlazi, bomboni nisu rijetkost a s imanja je davno odvezena i udovica moga djeda. Bio je to poveći grunt zbog kojeg ni jedno dijete tamo rođeno a koje je uspjelo preživjeti porod, djetinjstvo i Drugi svjetski rat, jedva da je izguralo četiri razreda pučke škole. Zbog imanja koje se tada smatralo bogatstvom, u ruke su dobili motike i vile umjesto olovaka i nalivpera. Danas je to u šikaru zarasla ruina.
Daničinu klupicu je netko bacio u bunar gdje je ostala ukliještena među ciglama. Njena ljetna kuhinjica se odavno urušila i u njoj cvatu plameni ljiljani. Među ljiljanima trunula je naslovnica knjige Janka Matka „Žrtva“ a u drvenoj kutiji u prevrnutom ormaru, bile su dopisnice i pisma iz Praga. Iz ratne bolnice. Ranjeni je mladić, moj djed, pisao je svojoj zaručnici i izjavljivao joj ljubav. Obećanja o sreći razlijevala su se s tintom po požutjelom papiru. Bila je to Ružica, moja biološka baka, a Daničina majka. Preklinjao je da se ne udaje i da ga čeka dok se vrati iz (Velikoga) rata…
…
Đurđa Vukelić Rožić, (Vidrenjak, Hrvatska, 1956.) književnica, urednica i prevoditeljica živi i stvara u Gradu Ivanić-Gradu od 1964. g. Po profesiji ekonomistica, u mirovini. Objavljuje poeziju, prozu i japanske kratke pjesničke forme na hrvatskom i engleskom jeziku te kajkavštini. Izdala je ukupno 21 autorsko djelo. Kolumnist-humorist u E-magazinu “Uh!Aha!” Udruge hrvatskih aforista i humorista, Zagreb, (https://uhah.hr/index.php/e-magazin), članica DHK i nekoliko međunarodnih haiku-društava. 2012. g. Zagrebačka županija dodjeljuje joj Nagradu za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu, a 2023. primila je nagradu Grada Ivanić-Grada za životno djelo “Ivanić-Tvrđa”.