tekst: Ruža Zubac-Ištuk
Bila jednom jedna zemlja lijepa poput sna zaljubljene djevojke, ljepša od najvedrije noći nad njezinim ravnicama. Uz more joj se uzdizaše nabrekle grudi stasitih planina, a uz jezera, pričaše ljudi, obitavahu stoglavi zmajevi i vile dugokose.
A bijaše ta zemlja u očima svijeta sitnija od dragulja na dlanu noćnoga lopova sve dok za krasoticu ne doču Crveni Kralj s Istoka.
– Velite lijepa? I bogata šumom, morem i ravnicom? – priupita Crveni Kralj svoje vojskovođe.
– I šumom i morem, i ravnicom – pohlepno odgovoriše sluge.
– Želim je imati. U šumi ću dobru lovinu loviti, s polja rodnu pšenicu brati, a more će me sa svijetom spajati i pola mog kraljevstva hraniti. Ta zemlja moja mora biti. Još sutra po njoj moram gaziti! Čujete li, gaziti!!!
Bila ta mala zemlja lijepa, ali prkosna; sićušna, ali ponosna; goloruka, ali ubojita, i ne dade se lako podviti pod tuđi opasač, unatoč prijetećem zveckanju oružja s bojovnika Crvenog Kralja.
– Prvo ćeš se boriti, a potom ćeš saznati hoćeš li nas pokoriti – poruči narod malene zemlje Crvenom Kralju.
I tako otpoče rat, dug osvajački rat, između Golijata i Davida. Krv, ruševine, plač i siročad zavladaše u svakom selu, u svakom gradu, gotovo u svakom domu ponosne zemljice.
–Koljite podrumske štakore! – cerekao se u ludilu Crveni Kralj kad je shvatio da ni za još jednu godinu neće na tuđu zemlju stati. “Možda i nikada”, cinično je priznavao nasilnik sam sebi dok je puzao od kuta do kuta svoje raskošne odaje trzajući se poput ranjene zvijeri.
Godine rat privedoše kraju. Jedno jutro, dok objedovaše najveće glavešine Crvenog Kralja za prepunim stolom, ne mogaše se suzdržati Crvena Kraljica, a da ne primijeti svome Crvenom Kralju: „Vaše Veličanstvo, a moj mužu, ne mogu, a da ne prozborim kako ste, vjerujući u moć svoga oružja i svoje vojskovođe, ovim izgubljenim ratom obeščastili ugled naše krune, kraljevske obitelji i cijeloga kraljevstva.”
– Još nije smak svijeta, a desetak tisuća izgubljenih vojnika, možda koja i više, ne znači mnogo u našemu kraljevstvu, priznat ćete i Vi, kraljice moja.
– Da, da… manje će jesti, Vaše Veličanstvo, mužu moj! – odgovori ljutito žena ispod crvene krune.
Čim se kraljica povuče, Crveni Kralj brže-bolje skide crveno ruho i presvuče se u bijelo, bjelje od labuđeg perja, i stade pred Svijet preobražen u mirotvorca koji ni muhi na vlastitom nosu ne želi zlo. Ali, koje li njegove nesreće, zaboravi preobuti crvene čarape. Mnoge ga oči bijahu prepoznale.
***
U toj lijepoj, ratom napaćenoj zemlji, živjela mlada žena čarobnih, ali stalno uplakanih očiju, a oko nje bijaše grm sićušne dječice i stara majka. Danju bi mlada žena liječila rane ranjenicima u bolnici, predvečer obrađivala vrt s djecom ispod podnožja planine, a noću čekala nestalog muža. Dani su se sami brojali, a on se nije vraćao, nije javljao, ni mrtvoga ga nitko ne pronađe na bojišnici, niti mu za grobak znade. Često joj se priviđalo kako s puškom u šumu zamiče, ali ne osvrćući se da joj, kao nekada, još jedanput poljubac pošalje.
Slike rata polako su blijedjele u borbi za preživljavanjem i učini se mladoj majci da vrijeme brine o svemu pa i o sudbini njezine obitelji. Najteže bi joj pri srcu bilo kada bi djeca pitala za nestalog oca. U početku su to činila često, ali kada, jedne večeri, umjesto odgovora punoga nade iz majčinih očiju dobiše suzu dublju od morskih dubina i bistru poput najraskošnijega zrcala, mališani nijemo ustuknuše. Svih petero se stisnuše u majčinom zagrljaju na putu kroz život.
Od te večeri djeca nisu raspitivala o ocu. Postadoše tiha i tajanstvena potpora jedni drugima. Majci bijaše čudno, zašto djeca više ne pitaju za oca, ali joj pri srcu bude lakše.
Jedno kasno popodne, baš kad je sunce prosipalo nove zlatnožute plahte po oštrim planinskim grebenima i spremalo da na njima otpočine iza najvišega gorskog vrha, dječica poželješe zrelih, krupnih jagoda iz svoga vrta. I baka se pridruži njihovoj želji s obećanjem da će im, još te večeri, načiniti kolač koji najradije jedu i ukrasiti ga crvenim točkicama.
Mlada majka pođe s djecom po plodove njihovoga truda jer se bojaše pustiti ih same pod tamom nadvijenu planinu. Još od djetinjstva činilo joj se da ta planina prozirne oči ima od kojih se ništa sakriti ne da, čak ni drhtaj duše, i ruke ohole, tajnovito ispružene na poljubac s tuđom sudbinom.
Mnogo ručica, a jedna košarica, stoga bude za tren puna pa se dječica stazicom uputiše kući prije mraka.
– Golupčići moji, ne zaboravite i majci ostaviti kolačić. Eto mene za vama čim počupam ovo malo korova iz jagodica! – doviknu majka za dječicom.
I prije nego uspije pogledom ispratiti djecu do kraja puteljka i sagnuti se nad sitnim, nepoželjnim samoniklim biljčicama, ispred očiju joj se prosu duga ljubičasto-žute svjetlosti kroz guste krošnje muklih stabala i otvori joj u zjenicama snoviđenja. Za manje od treptaja oka žena se nađe na sredini vjekovječne šume, a oko nje bijaše na tisuće gustih, strahom prijetećih stabala izvitih nebu pod oblake. Samo desetak koraka od stabla života, s čijim se korijenjem bijaše ispreplela, žena ugleda stasitog muškarca nalik sjeni usamljenoga čempresa. Činilo joj se da je spreman život na darak smrti dati.
– Možda život poslije takve smrti nije ovako lijep – prozbori tiho žena sjećajući se svih ranjenika koji su kao bogatašu kraljevstvo nebesko nestajali naočigled uzdrhtalih joj ruku i vlažnih zjenica, a toliko su život i svoju domovinu ljubili.
– Dolje, u podnožju šume – nastavi pribrano mlada žena – znoj i tvrdi dlanovi miluju bremenitu zemlju i ona rađa život. Gore iznad nas proplanci su s kojih pucaju vidici u život pun Božje dobrote kojoj ljudsko oko i pravedno srce ne mogu odoljeti. Neznani čovječe, pogledaj koliko Bog dariva sklada i ljepote na uživanje ljudima.
– I moje dobrote – šapnu im sićušna, ljepuškasta djevojka sjedeći na litici ispod planinskoga prisoja. Dugačku zlatnožutu kosu bijaše raščešljala oko sebe i njome prekrila strmoglavi kamen. Pogled joj bijaše otvoren i dubok. I da je žena, kojim slučajem, u tom trenutku ravno u oči joj pogledala, spoznala bi sve tajne čarobne šume i vidjela svoju budućnost u njima, ali kako ona bude dobra i pobožna duša, postidi se i obori pogled pred neočekivanom ljepotom druge žene.
– Dopustila sam suncu da mi posljednjom zrakom prožeže ono s čim se vile najviše ponose kako bih od vlasi svoje kose mogla izatkati duginu svjetlost od njegovih do tvojih očiju, lijepa ženo. Od danas moja kosa neće imati moć valova hirovite rijeke, niti će ikada više u tvojim zjenicama zasvjetlucati dva odsjaja mladosti. Ali ne žali jer se samo nekoliko trenutaka ranije ovaj mladi ratnik ponovo rodio jači od životnih iskušenja i brži od sudbine. Danas bi se i kameno srce raspuklo, a kamo li ne bi maleno srce jedne gorske vile, kada bi saznalo koliko je hrabrih bojnika nakon rata na sebe ruku diglo. Ne znam zašto zaboraviše da je vašoj mladoj domovini svaki život bogatstvo koje Crveni Kralj bijaše nemilice krao.
– Predobra vilo, ljepotice gorska, oprosti me od svih odsjaja ljepote i mladosti moje, samo mi reci gdje mi je muž.
– Rado bih ti pomogla, predobra majko i vjerna ženo, ali ljudski život i gorskim vilama velika je zagonetka.
Poteče suza niz lice mlade žene i napoji žednu zemlju. Kliznu suza iz srca gorske vile i biser poteče kroz dubine zemaljske do prijestolja morskoga kralja.
“Čudo dosad neviđeno”, zamišljeno reče gospodar dubina Jadranskog mora. “Ovaj prvi biser kapnuo je iz ženskoga srca okovanog tugom i petostrukom brigom; ovaj drugi iskapnulo je srce prepuno ljubavi i brige za ljudski rod. Rado bih i ove bisere na nisku nanizao oko vrata vile nad svim vilama kopna i mora, ali oštriji su od svih grebena morskih. Bojim se da će joj ljepotu narušiti.”
– Kralju morski, tvoja vila nad svim vilama mora i kopna želi ih na dlanu nositi i ovu noć s njima provesti u čarima svojih planina. Osjećam da mi srce više ne ište bogatstvo jer ga je stegnula čudna tjeskoba, a i tvoje morske dubine čine mi se pretijesnima. Mjesečina me na kopno vuče, a na odsjaju mjesečevih ključeva kao da nazirem siluetu svoje najmlađe kćeri kako nemoćno plače nad tajnama morskim.
Bijaše morskom kralju teško pri srcu što i on kopnom ne može hoditi i lijepu vilu za ruku voditi kroz ljudske sudbine, ali svoje čežnje brzo potisnu u kutak razboritosti. Vila nad svim vilama kopna i mora pohita kroz morske dubine u sjene koralja skrita i u podnožju stasitih planina izbi na kopno. Baš kad htjede podizanjem ruke pozdraviti dio svoga bogatstva na zemlji, jedan biser lagano joj skliznu s dlana i u potok gorski pretvori. Mjesečina mu vodu posrebri i od najdubljeg vira zrcalo načini. Nad njega dvije ženske ljepote lice nadniješe. Prva umi oganj u očima, druga rashladi žar u grudima i tiho molitvu Nebu izreče. U tom trenutku vili nad svim vilama kopna i vode oštar bol srce zasiječe. I drugi biser s dlana joj uteče i potom krenu ka providnosti Božjoj. Vila nad vilama primače se stablu života i čarobnoj šumi reče: “Došlo je vrijeme, noćas moram srce jedne žene ucviliti , ali pokušat ću ga i radošću optočiti.”
– Slušajte, bez treptaja u oku, moja majka odjekom šume govori. Dragi Bože, hvala ti, pronašli su je naši biseri – obradovana šapnu mlada vila kad prepozna majčin glas.
“Morske dubine nasilnik s istoka htjede svojom zlobom i pohlepom zamutiti, a na prijestolje morskoga kralja nemilosrdno svoje vladare dovesti.
Na branik morskih pučina mlad vitez stade i braneći jadranske ljepote život morskim beskrajima dade. Morske ga trave, uz pjesmu sirena i odjek valova, u svoje krilo položiše i noćas njegova duša rukom čuvarice mira odu o pobjedi svome potomstvu piše.”
– Stisni srce, nesretna ženo, krikni u bolu, ali što možeš tiše. Ako te čuje moja majka ni riječ neće moći izreći više. Makar bila vila nad svim vilama kopna i mora i ona svoj trenutak slabosti u vremenu ima. Dopustiš li da ga izgubi, valja ga ponovo čekati duže od ljudskoga života.
Ne bijaše se mogla suzdržati mlada žena jer joj krik bola sam iz grudi uteče u raskošnu noć i pomuti mjesečinu nad čarobnom šumom. Na vili nad svim vilama kopna i vode nenadano zatreperiše skuti od morske pjene i srce joj vilinsko čudno zadrhta. Bez pozdrava i mlada gorska vila za majkom kroz kamene litice odluta. Pogasiše se sve iskričave zjenice na nebu i mjesec zbunjeno u morske dubine utonu. Zoru proparaše odsjaji purpura s istoka i blag povjetarac izljubi sanjivu zemlju. Iz svojih snoviđenja mlada se žena probudi. Ne bijaše tužna, ni sretna, ni sjetna, ona bijaše sve to dok je svoju dječicu grlila i s njima dijelila rumeni kolačić.
Život se nastavi. Čarobna šuma šumorom zanijemi. Dani se opet počeše sami u vremenu brojati. Sve bude kao prije, samo se žena prestade nadati muževom povratku iz prošlosti. Brige samohrane majke obaviše joj preostalu mladost i ljepotu, i učinilo bi se neznancu da joj život i nije tako težak sve dok jednoga dana majka ne prozbori kćeri: “Godine prolaze, djeca stasaju, u ime Božje, ne odbijaj prosca jer djeca, kćeri moja, uz majku žele imati i oca.”
Na te riječi žena i majka ni riječ ne reče, već izađe iz kuće u zvjezdanu noć. Zamišljena kleče pred raspelo na raskrižju puta i poče se svim srcem moliti providnosti božjoj. Pri duši joj bude teško i pomisliti da se njezinoj majci pamet muti jer svaki zdrav razum bi znao da nju nitko prosio nije osim svakodnevnih iskušenja, ljubavi i brige oko petero djece. I žena bolno zajeca nad još jednom zlom kobikoja je snađe.
Ali, gle, u odjeku svojih suza i lica oblivenoga rumenilom, ona prepozna pred sobom stasitoga ratnika iz svojih snoviđenja. Na njegove ispružene ruke mlada žena zavapi podignute glave prema raspetom Kristu: “Bože, je li on moja sudbina, život u kojemu se samo živi ili utjeha nakon bola?”
Svuda oko njih bijaše muk, samo sunce s istoka zanosno bljesnu iza čarobne planine i zemlju obradova iskricom ljubavi.