piše: Gordana Knežević
…kotrljaju se, prevrću i susreću, sudaraju u dodiru s kamenom …
i pjene se u nestajanju da bi se utopili i stopili…
vraćaju se i plivaju još jednom tražeći pučinu …i neka nova mjesta, tražeći i ostavljajući uvijek i dio sebe.
…i dio sebe pronalazim u bezbojnom, i tako nevidljivim putujem, a dotičem i ono vidljivo samo meni…
osjetilima mojim i nastavljam tražiti smisao…
…a smisao osjećam i u ovoj tišini, prije svega tišini, a slike su vrlo žive i jasne i promiču…
i svaki val doziva i sjećanje… i što više tuku, bjesne slike postaju življe, istinitije,
stvarnije i sve više moje.
i kada ne vidim sebe, osjećam…pronalazim sebe u svakoj kapljici koja odvaja se od cjeline,
da bi na tren putovala sama…u tom kratkom trenutku ushita slobode.
i čini se beskrajan, iako kratak taj mali dosanjani tren, te u njemu živim, njime se napajam…i ponosim.
… i preveliki je ushit sreće da bih osjetila koliko zapravo ostajem sama…iako slobodna
… i postajem svjesna koliko je kratak taj san, a sve više postaje samo čežnja za onim što sam osjećala iako samo malo.
… baš kao jedan uzdrhtali uzdah
… i sve postaje i ostaje tren
… tisuću malih slobodnih kapljica…odlutale, raspršene u dodiru vala i kamena
… i putuju sretno, bezbrižno, blistaju pod okriljem topline svjetlosti
… i žive i raduju se, nesputano, iako same samo jedan kratak trenutak…
… da bi ponovo prekinule let i stopile se s valom i nestale, otputovale…
… negdje tamo dalje na pučinu…noseći u sebi slutnju i čežnju i san
… o nekom novom ushitu dana i susreta ponovnog ovoga vala i kamena…
Ha, pre odlicno ste to napisali.
Odlično gospođo Gordana Knežević
slično kao što to ponekad znam reći..
kao kad kap suze padne u naše plavo more..suza padne i nestane..ali je more za kap suze bogatije.
Bogatiji je i Hrvatski Glas Berlina..sa ovom vašom lijepom osjećajnom pričom.