Iz naše arhive/ objavljeno 02.07.2019.
piše: Ognjenka Kalajdžić
Växjö /21.05.2019./ Växjö je zaista lijep grad, skoro na jugu Švedske. Ako se može reći da je igdje u Švedskoj lijepa klima, to se može reći za Växjö. Niti ima vjetrova kao na priobalnim mjestima, a niti hladnoće i leda kao na sjeveru. Inače to je najzeleniji grad u Evropi.
Dana je bila veoma zadovoljna kad je u prihvatilištu za izbjeglice ”I 11” se zvalo, 1993. godine dobila baš taj grad za nastavak svog življenja s jedinim, dvadesetdvogodišnjim sinom Mišom.
Rastavila se od svog muža Stanislava, davno, ima već mnogo godina, kad je Mišo imao samo sedam. Dobra duša je bio njen muž, ali nije imala snage da se bori s njegovim porokom, alkoholizmom.
Odmah nakon završenog kursa švedskog jezika ponudili su joj posao čistačice u jednoj velikoj firmi. Dobro joj je išlo učenje jezika i bila je šteta da nije nastavila sa školovanjem, ali je htjela što prije Miši obezbjediti malo lagodniji život.
Malo je obnovila i neke stvarčice u stanu jer je sve bilo kupljeno u radnjama koje su prodavale stare stvari, takozvani ”sheken hand”. U stanu se prosto osjećalo osvježenje jer su stare stvari, po njoj, imale neku zgusnutu negativnu energiju, kao da se nečija duša na njih natovarila.
Radila je čak i subotom samo da više zaradi. Nedelje nisu bile dozvoljene za rad, ako se radi subotom, inače ona bi rado i njih radila. Mnogo para treba Miši za vozačkog ispita.
– Kako im je skup vozački. Pa to nije normalno, ali eto valjat će ti to sine. I ti kasnije možeš završiti za taksistu pa da baš ne oskudijevamo ni u čemu. Ako bi htio nešto bolje studirati, radit će majka, ne boj se sine.
Tako su tekli dani u Švedskoj, – posao kuća, kuća posao, – što bi rekao onaj popularni Bosanac. U večernjim satima zadovoljstvo su joj pričinjavale serije na tv.
Mišo je završio za taksistu i usput se jako zaljubio u lijepu Šveđanku Hanu. Sve se odvijalo filmskom brzinom. Vjenčali su se i preselili u Gislaved, nekoliko desetina kilometara udaljenom od Växjö.
Tu je Mišo radio u Fabrici kreveta, a Hana vozila taksi. Imali su namjeru otvoriti privatnu taxi firmu. Nisu imali vremena da posjećuju Danu. Mišo bi ponekad vozio taksi nakon regularnog radnog vremena. Dana je bila većinom sama danima, samo je maštala o tome kako da im pomogne.
Spremala se da ih jednog dana iznenada posjeti. Neće im ništa reći da ih obraduje. Sve je namirila. Lijep escajg je kupila na velikom sniženju jer je radnja selila na drugu lokaciju. Posteljine je redovno kupovala preko ”Elosa”, firme za kupovanje razne robe preko kataloga, na otplatu. Prekrivač za krevete je bio baš skup, ali divan, od pamuka prekrasnih sivih i crnih nijansi. Po rubovima je imao nešto svjetlucavo. Primijetila je da nevjesta voli crno – bijelu kombinaciju, zato je baš taj kupila da može kombinovati sa ostalim stvarima. Miši je kupila košulju poznate marke i par svilenih čarapa. Baklavu je napravila ima nekoliko dana i zaledila je. Svakako će oni vaditi po malo, oboje izbjegavaju slatko. Eto, ona napravila radi običaja da im bude slatko i berićetno u novom životu.
Osvanu neradna subota, dan odluke i radosti. Autobus za je pošao u 8 ujutro. Brzo je stigla do Gislaveda. Lijepo vrijeme, dobar put pa nikakvih problema ne bi. Sa stanice u Gislavedu uzela je taxi i za petnaestak minuta pozvonila je na Mišina vrata.
On otvori bunovan.
– Za ime Boga majko, otkud tebe?
– Došla da vas posjetim ...malo zamuca jer joj se učinilo da mu ne bi drago što je vidi.
– Hana još spava, ne mogu je buditi.
– Nije važno, nas dvoje ćemo popiti kafu, -lagano izusti.
– Kad ćeš kući majko. Subota je, ne znam ima li autobus večeras. Nemaš kod nas gdje spavati. Mi imamo samo bračne krevete.
Dana malo ustuknu. Pomisli kako se promijenio tako brzo. Njen Mišo, Bože sačuvaj.
– Pa ni kako si majko, šta kod tebe novo ima? Radiš li još mnogo? Hoćeš li u Hercegovinu? – zamišljala je pitanja koja bi voljela da joj je postavio.
Probudila se i nevjesta. Lijepo su se pozdravile. Zajednički su doručkovali. Nije to baš bio doručak koji je ona navikla jesti, ali je šutjela. Mladost mnogo danas jede te neke pahuljice, ona to baš i ne voli.
– Tako, vidjela sam vas, sad mogu kući.
– Odvest ću te ja majko kolima na stanicu, ima još vremena popit ćemo i kafu.
Dana se sjeti onog vica – Ne ić, popit kafu pa ić, – skoro da se nasmijala.
…
Sjedila je na kauču i gledala omiljenu seriju, ali ništa nije vidjela. Razmišljala je i cijeli život na dlan stavila, analizirala tražeći u njemu smisao. Odluči se ipak da legne iako je znala da će teško zaspati.
Legla je, pokrila se po glavi i plakala. Lagano je plakala jecajući i valjda što je bila jako umorna, ipak zaspa. Nije prošlo ni sat vremena učini joj se da na vratima neko zvoni. Pričeka malo, kad neko tako zalupnu dva puta da je odmah podsjeti na Stanislava. Tako bi on lupao kad bi kasno pijan kući dolazio iako su mu vrata bila otključana. Strah je uhvati, ali priđe vratima i povika:
– Ko je?
– Ja majko, ja, otvori.
– Ljudi moji, šta je sad? – pomisli.
Mišo je uletio kao da ga neko tjera.
– Nisam mogao zaspati mama, jako sam nemiran. Loše sam se prema tebi ponio. Nisi ti to zaslužila.
Zagrlio je tako snažno da joj je bilo neprijatno držati umorna leđa nakrivljena.
– Spavat ću ovdje noćas, mnogo si sama.
– Nemoj sine, idi ti svojoj ženi i ona je tamo sama.
– Ne, ostat ću noćas s tobom.
– Zašto si majko stavila one pare u kovertu. Našli smo je u posteljini.
-To je za Hanu. Ona se modira, mlada je. Ja se ne razumijem u ovu današnju modu pa neka kupi nešto sebi po sebi.
-To nisi trebala. Teško ti zaradiš majko, mi sad imamo, brzo ćemo i firmu otvoriti. Preselit ćemo u Växjö, to je Hana danas predložila. Nećeš više biti ovako sama.
Ubrzo su otišli na spavanje. Dana se opet pokrila po glavi i lagano plakala. Prije malo vremena plakala je zbog besmisla života, a sad je zbog smisla…
Život ipak ima smisla, ali samo kad u njemu ima ljubavi.