Miljenka Koštro
Samoće se ušuljaju u san i u rukave jave
U paučine niti skriju se iza vrata
Zavuku se u vrtlog zabrinute glave
U dugim zimskim večerima užarene bdiju
Zamrse ples vjetra i kiše
San spavača slamkom piju
Kad mjesec kroz prozor virka
Rasprše se, plešu tiše
Tko zna gdje se izlegu
Jutro plane, dolije boje, tada su u bijegu
Samoće su zagrljeni oblaci bez glasa
I u gustim maglama koja samoća se pojavi
Izazove vrtlog u punoj briga glavi
Zalutaju do susjeda, prijatelja, brata
Uđu i kroz zatvorena vrata
Povremeno se penju do višeg kata
Gorde vješaju se noći oko vrata
U svitanju plave zore
Uzburkaju mirno more
Bezimene samoće: ni zelene, ni sive
I kada venu il umiru ostaju na pola žive