MARIJA BISTRICA
tekst i foto: Marijana Šundov
4. ožujka 2018./ Volim putovanja. Izuzev onih gdje je neophodno potrebno samo što prije stići iz jednog mjesta u drugo. Putovanja su uvijek izlazak iz ritma svakodnevnog života. Susret s nečim novim, novim krajolicima, gradovima i ljudima.
Oslobođeni stega svakodnevice na putovanju se često sretnemo i sami sa sobom. A, na neka posebna mjesta idemo i da bismo se sreli odnosno produbili svoj susret s Bogom. Takva putovanja su više od putovanja, ona su hodočašća. Idemo na mjesta gdje se duhovno srelo na poseban način s zemaljskim, gdje je lakše osjetiti njegovu – Božju prisutnost.
Takvo posebno mjesto hodočašća je Marija Bistrica, udaljena nekih 40-tak kilometara od Zagreba. Mjesto je to fizičkih i onih nevidljivih duhovnih ozdravljenja.
Tako je u srpnju 1684. godine, plemkinja Magdalena Paulec donijela u crkvu svoju uzetu kćer Katarinu, koja je čudesno ozdravila. Isti dan u Kaniži (Mađarska), koja je tada bila pod turskom vlašću, Gospa se ukazala u tamnici sedmorici kršćana i rekla im kako će biti oslobođeni, neka se zagovore poći na hodočašće u Bistricu. Tako se i dogodilo. Od tada traju neprekidna hodočašća u Mariju Bistricu.
U vremenu od 1688. do 1786. godine zabilježeno je tisuću sto devet čudesnih događaja, koji su priznati poslije istraživanja i svjedočenja. O nekim od njih svjedoče slike i natpisi unutar svetišta. Cijeli zidovi su prekriveni pločicama sa zahvalnim riječima na uslišanim molitvama.
Ljupkim mjestom, i samog lijepog imena Marija Bistrica, dominira crkva, crvenih krovova i prostor svetišta s Kalvarijom. U crkvi je crni kip – Majka Božja i u njezinom naručju Isus. Jednostavan je to skroman, drveni kip, rad pučkog majstora iz 15. stoljeća. Jednostavan, a opet tako upečatljiv. I sam kip priča o čudesnim milostima.
Godine 1545. provališe Turci, a župnik uze kip Majke Božje i Djeteta Isusa iz crkvice na Vinskom Vrhu, gdje se nalazio i odnese ga u crkvu svetih Petra i Pavla, u Mariji Bistrici te zakopa ispod kora. Nekih četrdesetak godina poslije 1588. tadašnji župnik Luka uvečer, kada se smračilo, primijetio je neobjašnjivo svjetlo ispod kora. Ujutro su na tom mjestu kopali i pronašli kip.
Međutim u nemirnim vremenima, na nemirnim prostorima, ni crkve ni kipovi nisu u sigurnosti. Turci su ponovo zaprijetili, a kip ponovo sakriven. Ovaj put ga je brižni župnik zazidao u udubinu crkve. Prolazilo je vrijeme … Župniku Petru Brezariću, koji je služio od 1676. do 1679. godine, kod svete mise se ukazala žena u modroj haljini i rekla: “Molite s čitavim narodom na nakanu da zadobijem vid”… Prolazilo je vrijeme …
I konačno, u doba bistričkog župnika Ivana Molitorisa, tadašnji zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa da potraži sakriveni Marijin kip. Kip je doista i pronađen 1684. godine i izložen u crkvi, a ubrzo – odmah idući dan 16. srpnja 1684. su počela ozdravljenja. Prvo je bilo ozdravljenje uzete plemkinje Katarine Paulec, kćeri Magdalene Paulec, koju je majka s velikom vjerom donijela u crkvu.
Kip zakopan pa čudesno pronađen četrdesetak godina poslije. Ponovo pred opasnošću bio sakriven – ovaj put zazidan pa ponovo tridesetak godina poslije pronađen. I ne samo to, požar koji je bjesnio 1880. oštetio je čitavu crkvu, osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke, koji je ostao posve neoštećen. Doista, čudesni kip – budio je i dalje budi nama ljudima vjernicima vjeru u onu koju prikazuje – Majku Božju i podsjeća na obećanje Njezinog Sina kako će stalno biti prisutan među nama.
Vjera je čudesna stvar. Nemoguće je dokazati postojanje Boga. Isto tako je nemoguće dokazati nepostojanje Boga. Oni koji ne vjeruju ne mogu uvjeriti one koji vjeruju. Oni koji vjeruju ne mogu nikako uvjeriti one koji ne vjeruju. To je stoga što Boga ne možemo dokučiti vanjskim dokazivanjima i objašnjavanjima. Njega ne možemo otkriti kako su istraživači otkrivali divlje predjele ili kako je Kolumbo putujući za Indiju otkrio Ameriku. Boga možemo samo susresti. Možemo iskusiti doživljaj Boga kada mu kažemo „Da!“ svojom slobodnom voljom i onda skupljati ta iskustva susreta na putu vjere. Živjeti u vjeri. Iskustvo i osjećaj prisutnosti Boga nadilaze razum. Ali, tko je to samo jednom iskusio – tu Božju milost, osjećaj prisutnosti može doista reći „ Ja ne vjerujem da Bog postoji, ja znam da Bog postoji“.
Godine 1935. zagrebački nadbiskup Antun Bauer okrunio je čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Govornik je tada bio nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. I upravo u svetištu Majke Božje Bistričke je Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio blaženim 1998. godine nekadašnjeg bistričkog hodočasnika, kardinala Alojzija Stepinca.
Pored crkve s čudotvornim kipom je brežuljak Kalvarija s postajama Križnog puta u naravnoj veličini. Svaka postaja za sebe je umjetničko djelo hrvatskih kipara, s kipovima koji svaki imaju autorski potpis. Kada god dođem u Mariju Bistricu trudim se proći i izmoliti postaje Križnog puta. U molitvi, na tom posebnom mjestu predivne prirode, pod otvorenim nebom penjući se uz brdo, razmišljam o životu, o padovima, trenutnim kušnjama i trpljenjima, molim za drage ljude. Nalazim mir.
Marija Bistrica je po svemu ljupko mjesto, koje trebate posjetiti ako i niste vjernik. Prvi put se naselje u pisanim vrelima, spominje u 13. stoljeću, u povelji kralja Andrije. Ime je dobilo po potoku koji teče naseljem, a poslije po otkriću kipa u 18. stoljeću pojavljuje se ime Marija Bistrica.
Upravo u Mariji Bistrici okupljali su se ilirci i donesena je odluka o osnivanju Matice ilirske, koja je poslije prerasla u Maticu hrvatsku. U Mariji Bistrici je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“. Ovdje se njeguju stari zanati i obrti. Tu možete kupiti predivne anđele i druge kipove od voska, različite svijeće, licitarska srca različitih veličina i natpisa, medovinu i domaći med, rukom izdjeljane kipove svetaca, ali i zgodne, drvene igračke za djecu. Restorani i kurije nude bogatstvo jela od modernih pizza do tradicionalnih zagorskih jela. A, priroda je takva da svojom ljepotom oduzima dah.
Preko 300 godina hodočasti se u Mariju Bistricu. Hodočasti se i tako izlazi iz svakodnevice života. Moli se. U molitvi produbljujemo svoj doživljaj Boga.
Bog zna naša trpljenja i njega ne treba mijenjati, važno je da ih mi prepoznamo i zajedno s Bogom promijenimo ili izdržimo.
U molitvi mijenjamo sebe i s hodočašća se vraćamo drugačiji, mirniji i snažniji, našem svakodnevnom životu.