Noćas sam sanjao djevojku crne kose, očiju boje mora…
Ante Skazlić
U malom ribarskom mjestu, u uvali jednog sjevernodalmatinskog škoja sve je vrvjelo turistima. Iako, bio je tek početak turističke sezone. Mnogi su već desetljećima dolazili na ovaj škoj opčinjeni njegovom ljepotom.
Tri domaća studenta Lovre, Tonko i Mislav sjedili su na terasi kafića Dalmatinske noći, kao i obično. Svakoga jutra ispijaju kave i prepričavaju događaje studentskih dana, s ponekim pogledom na lijepe furešte djevojke koje prolaze tom uskom kaletom na kupanje. Mislav je više gledao na ulicu, nego u novine koje je listao čitajući samo naslove.
–Čini mi se da ti se jutros ne čita, da te više zanimaju komadi? – dobacio mu je Tonko.
Mislav kao da ga nije ni čuo, već je gledao u jednu stasitu brinetu koja je nosila ručnik pod pazuhom skrivajući pogled velikim sunčanim naočalama, a onda mu odgovorio:
–Noćas sam sanjao djevojku crne kose, očiju boje mora, s madežom ispod lijevog oka pa imam osjećaj kao da će naići svakoga trena, kao da joj se želim javiti i pozvati ju na kavu.
–Ajde, moj Mislave, ostavi se sna. Tko još vjeruje snu? – čudio se Lovre.
– U pravu si – dometnuo je Tonko – nikome san ne pogodi pa neće ni tebi.
– Slažem se s vama, ali eto kao da me nešto tjera da čekam tu djevojku – nastavio je listati novine, otpivši potom i zadnji gutljaj kapučina.
Sunce je već visoko odskočilo, a cvrčci se javljali s grana stoljetnih borova duž cijele plaže. Na crkvenom tornju otkucavalo deset sati kada se iz polja vraćao barba Šimun goneći svog tovara. Posljednje dvije godine pobijedio je u utrci tovara, koja se održava svake fešte na škoju.
–Mulci jedni, samo da vam je gledati ove furešte, mislite da ste još u Zagrebu pa da linčarite. Triba pomoći roditeljima. E, dico moja, ništa ne znate… još ste zeleni.
Takav je bio barba Šimun, pravi ribar i težak, a na izboranom licu trag životnih oluja. Prije polaska kući sva trojica su se dogovorila da se prije ponoći nađu u disco klubu Sahara, u koji dolaze mladi s cijelog škoja uživati u dobroj glazbi i dražima koje im ljeto nudi. Tijekom dana temperature zraka se digla iznad trideset i pet stupnjeva. Omara.
Sve je bilo na plaži i mlado i staro. Skupina mladih Norvežana oduševljena toplinom mora i ljepotom plaže. Prvo kupanje daleko morima njihovoga sjevera. Na pučini kolorit jedara koristi blagi zapadnjarac.
U smiraj dana iz pravca Kvarnera počeli su dolaziti crni gusti oblaci, a vjetar počeo puhati sve jače, dižući sve veće valove, budilo do tada usnulo more.
Mještani su beštimali na nadolazeći neverin znali: bit će štete, sklanjali se u kuće želeći osjetiti neveru na škoju, potiho se pribojavali da ne potraje danima. Za pola sata cijelo je mjesto opustjelo kao da je utonulo u zimsku tišinu. Svi su osluškivali iza zatvorenih škura.
Vjetar se pretvorio u orkansko nevrijeme – u pijavicu koja je pustošila cijeli škoj, lomila masline, trsje – činila štetu.
Mislav nije žurio kući, do koje je bilo još par stotina metara. Gore u Zagrebu često se prisjećao oluja svoga škoja, dok su ga sad krupne kapi kiše močile, a vjetar nemilo šibao. Prolazeći pokraj lučice gdje mu je bio privezan kaić, uočio je potapanje nekoliko slabo privezanih glisera i jedrilica.
Vlasnici nisu poznavali snagu vjetra i ćud mora, nisu vjerovali da ih se može potopiti. U trenu je Mislav spazio prevrnuti gumeni brod za čiji se rub pridržavala djevojka. Zapomaže na njemu nepoznatom jeziku. Bez oklijevanja skočio u zapjenjeno more. Visok, jake tjelesne građe. Dobar plivač.
Teško se probijao pored brodica koje je vjetar bacao na sve strane. Borio se s valovima pokušavajući dohvatiti ruku. A vjetar, podivljao postajao još jači, izlijevao more preko obale. Još jedan veliki val nadohvat i… još je vidio ruku. Doplivavši nadomak nje zadnjim zamahom spreman da ju uhvati… val je na njega bacio drveni kaić njegovoga susjeda Bruna.
Nakon dva sata vrijeme se smirilo. Ljudi počeli izlaziti van. Gledaju posljedice nevere nad škojem. Sutradan je cijeli škoj bio u tuzi za dvoje mladih. Tonko i Lovre suznih očiju držali su novine u rukama. Naslov crnih velikih slova: Tragedija na škoju! I riječi: Sinoć je dvoje mladih more povuklo u svoje dubine…
S naslovne strane smiješila im se Marija, mlada Slovakinja crne duge kose, s malim madežom ispod lijevog oka i slika njihovoga prijatelja Mislava.