RIMSKE CRKVE III. DIO
tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 26. svibnja 2024. – Laganom šetnjom od Anđeoske tvrđave uz rijeku Tiber ili kako ga domaćini tako melodično zovu Tevere uživali smo u toplim bojama sutona, kakav samo zna biti nakon dana prepunog sunca. Zgrade i rijeka svjetlucali su, što od boja zalaska, što od svjetiljki, koje su već bile upaljene na ulicama.
Zamišljala sam kako je upravo ovim putom uz rijeku milila pokornička procesija predvođena tadašnjim papom Grgurom I. u 6. stoljeću, a koji je s vjerničkim pukom molio za prestanak pošasti kuge, strašne crne smrti. Papi se ukazao na vrhu tvrđave, koja se od tada i zove Anđeoska, arhanđeo Mihael kako sprema svoj mač u korice, što je bila poruka kako je epidemiji kraj.
Bila sam sretna da sam u Rimu, gdje se isprepleću na svakom koraku povijest, legenda, vjera i sve to kao da možeš dodirnuti rukom i osjetiti se dijelom toga. Po tome mi je Rim poseban, po tome mi je jedinstven, ma jednostavno čaroban. Kao i naš Matoš osjećam se kako mogu napisati:
„Romo, vječna boginjo! Ako i Hrvat, civis Romanus sum! Najbolja naša hrana bijaše mlijeko iz vimena rimske vučice. Do 1848. je naš Sabor govorio jezikom Senata. Ako i nismo više Rimljani jezikom, gledat ćemo to postati duhom, energijom i patriotizmom, značajem i slobodoljubljem.“
I odredište ove naše šetnje je posebno tako u skladu s ovim gore napisanim riječima našeg velikog pjesnika jer idemo u Papinski hrvatski zavod i crkvu svetog Jeronima. Tijekom ovog hodočašća Rimu tražili i našli mnoge tragove nazočnosti Hrvata u vječnom gradu.
Prve dodire papa i Hrvata nalazimo zapisane u crkvenim izvorima, jer već papa Grgur Veliki godine 600. piše zabrinuto salonitanskom nadbiskupu o Slavenima, koji preko istarskog prijelaza dolaze u Italiju. Stotinjak godina poslije zabilježeno je kako papa Ivan IV. Dalmatinac šalje u svoj rodni kraj opata Martina da otkupi od tamošnjih Slavena u Istri i Dalmaciji zarobljene kršćane i prenese kosti mučenika koje je pogubio rimski car Dioklecijan.
Slaveni o kojima je riječ ne mogu biti drugi nego Hrvati, tada mnogobošci. Za razliku od mitologija starih Grka, Egipćana ili pak nordijskih naroda koje su proučavane, o kojima je pisano, snimali su se filmovi i dokumentarne serije, što je potpuno razumljivo jer je mitologija prisutna u identitetu svakog naroda. Nema pisanih izvora o religiji Hrvata prije kršćanstva. Ne samo Hrvata, nego i drugih slavenskih naroda. Slaveni nisu imali pismo prije pokrštavanja, ali da – imali su bogatu mitologiju. Znanstvenici uglavnom etnolozi, lingvisti i arheolozi su ovu mitologiju rekonstruirali temeljem nekih arheoloških nalaza, sekundarnih izvora odnosno spisa kršćanskih misionara, preko običaja, pjesama, priča, riječi i imena u čijim korijenima mitologija i dalje živi.
S čime su se suočavali misionari koji su dolazili pokrštavati Hrvate? Pojednostavljeno Slaveni, a tako i Hrvati su bili mnogobošci. Svijet je bio predstavljan svetim hrastom na vrhu kojega je Perun dobri bog, gospodar vremena, zaštitnik svega. U korijenju i vodama se skriva zmija ili zmaj Veles. Perun i Veles, Dobro i Zlo se stalno bore. I kroz tu njihovu borbu izmjenjuju se godišnja doba i sve ima ciklički ritam. Neka današnja imena su iz slavenske mitologije poput Vesne, božice proljeća, Lade, božice ljubavi, Davora, boga rata.
Dolaskom u novu domovinu Hrvati se odmah susreću s kršćanstvom. Ima dosta legendi, te tako i teorija o pokrštavanju Hrvata. Prihvaćeno je među povjesničarima kako se ipak unatoč romantičnim prikazima u slikama poput one „Pokrštenje Hrvata“ velikog slikara Bele Čikoša Sesije radi o postupnom procesu pokrštavanja iz više kršćanskih središta.
Sveta braća Ćiril i Metod, rođeni u Solunu, koji djeluju u IX. stoljeću, predstavnici su jednog od tih pravaca. Oni dolaze s Istoka, iz tadašnjeg Bizanta, značajni i po tome što prevode liturgijske knjige na slavenski jezik. Ćiril stvara prvo slavensko pismo glagoljicu. Ćiril i Metod smatraju se s pravom utemeljiteljima slavenske pismenosti. Propovijedaju evanđelje među slavenskim narodima. Međutim ne ide to tako lako uz velike otpore pojedinih biskupa koji tvrde kako se propovijedati može samo na latinskom, grčkom ili hebrejskom. U crkvi svetog Klementa uz ploče zahvalnice ostalih slavenskih naroda na grobu svetog Ćirila nalazi se i hrvatska ploča.
Posjetili smo ovu po mnogo čemu posebnu crkvu koja se nalazi nekih četiri stotine metara udaljena od veličanstvenog Koloseja. U njoj je sahranjen stariji od dva brata Ćiril, za grob drugog Metoda ne zna se točno gdje je. Crkva je pravi primjer slojevitosti grada, ispod sadašnjeg Rima, nalazi se još jedan pa još jedan. Najstariji sloj građevine datiran je u prvo stoljeće, to su ostaci kuće izgorjele u Neronovom požaru 64. godine. Iznad su ostaci vile za koju se pretpostavlja da je bila kućna crkva odnosno mjesto okupljana kršćana dok su još bili progonjeni. Na ovom nivou su i ostaci hrama posvećenog bogu Mitri. Žrtvenik koji smo vidjeli je svjedočanstvo o mnoštvu vjerovanja u Rimskom Carstvu, koja su postojala uz državnu religiju. Bogatstvo i mnoštvo ljudi sa svih strana svijeta donio je i obilje različitih religijskih obreda u glavni grad Carstva. U IV. stoljeću je sagrađena crkva posvećena svetom Klementu. Ova crkva koju smo posjetili je ponovo građena na temeljima te stare crkve. Ćiril i Metod prolazili su našim krajevima, a ima povijesnih zapisa i o Metodovom boravku na dvoru kneza Branimira kada se išao opravdati od optužbi u Rim.
Sačuvana pisma pape Ivana VIII. iz IX. stoljeća svjedoče kako je Hrvatska tada već kršćanska zemlja. Zahvaljujući njegovom pismu „Branimiru ljubljenom sinu“ Hrvatska je ušla kao prepoznata država u srednjovjekovnu međunarodnu zajednicu. A, prije ovog glasovitog pisma još je jedan papa pisao Hrvatima, 680. godine. Radi se o papi Agatonu. O tome doznajemo iz pera cara i povjesničara Konstantina Porfirogeneta. Evo dijelova zapisa: „U to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu za svog arhonta (kneza). Ova zemlja u kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrst proročanskog odgovora i zapovijedi rimskoga pape, koji je u vrijeme Heraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike pokrstio ih …“
Tako je to išlo s pokrštavanjem. Malo izvora iz povijesti, malo iz legendi. Ipak do danas preko tisuću godina traje taj odnos papa i Hrvata. Poznata je rečenica pape Lava X. kako je Hrvatska „štit i predziđe kršćanstva“. Papa Pio IX. iako je Hrvatska tada bila u sklopu Ugarske uzdigao je zagrebačku biskupiju u rang neovisne nadbiskupije. Pape su kroz povijest čak 13 hrvatskih nadbiskupa imenovale kardinalima. O pomoći pape Ivana Pavla II. tijekom Domovinskog rata i njegovom utjecaju na međunarodno priznanje Hrvatske ne treba posebno pisati. Vatikan je što nije povijesno baš uobičajeno za ovu državu među prvima priznao Hrvatsku 1992.
Naš Matoš boraveći u Rimu stotinjak godina prije piše nadahnuto o tim duhovnim i kulturnim vezama: „ I mi smo skupo zaslužili rimsko građansko pravo, pa u borbi proti germanskim i panonskim barbarima potražimo kao i nekada okrepe u vječnoj mladosti preporodnog klasičnog duha. Zdravo, dakle, Vječni grade! Salve, dea Roma!“
Već je noć pala na rimske ulice kada pristižemo pred crkvu svetog Jeronima. Zastajemo na ulazu čekajući da se svi hodočasnici okupe. Nalazimo se ispred izvana jednostavnog skladnog zdanja – Crkve i Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima – oboje duge i burne povijesti. Oko crkve je skladno i lijepo, žubor vode i moderni bazen u kojeg se prelijeva voda doprinose ugođaju. Okoliš je posebno uređen jer je na petnaestak koraka obnovljeni Mauzolej cara Augusta. Vjerovali ili ne na obnovi ovog Trga cara Augusta radio je tridesetih godina prošlog stoljeća još Mussolini, a radovi na obnovi trga i mauzoleja, gdje je pokopan prvi rimski car, dovršeni prije samo par godina, bili su nastavak tih radova. Eto na takvom jednom elitnom mjestu na lijevoj obali Tibera 1453. godine papa Nikola VI. je poklonio hrvatskoj zajednici u Rimu crkvu svete Marine i teren oko nje. Crkva je tijekom vremena posvećena svetom Jeronimu. Posebno je obnavlja i uređuje energični i radišni papa Siksto V. hrvatskih obiteljskih korijena.Za papu je izabran 1585. a već 1589. sagradio je ovu crkvu.
Ulazimo u crkvu, bogato je ukrašena, dominiraju slike s prizorima iz života svetog Jeronima, poglede privlače portreti papa Nikole i Siksta koji su najviše doprinijeli gradnji crkve. Mene je posebno ganula slika djeteta, majke i bake, jer i ja sam baka. Posebna je to ljubav između bake i unuka. A, i nije to bilo koje dijete na slici to je mali Isus s mamom Marijom i bakom svetom Anom. Tu su na zidu hrvatski grbovi u zlatnom i bijelom štitu pridržavani dvojicom anđela.
Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima ima bogatu, moglo bi se napisati na trenutke i tešku povijest, gdje su se lomili različiti politički utjecaji, otvaran je i zatvaran puno puta, mijenjalo se ime, protivilo se hrvatskom imenu u naslovu. Konačno je papa Pavao VI. dao zavodu današnji naziv koji je Republika Italija priznala 1984. godine.
Ima puno tragova hrvatskih ljudi u vječnom gradu od onih materijalnih ostalim u djelima poput niza minijatura našeg Juraja Klovića, pokopanog u Rimu i koga su zvali Michelangelom minijature, a za koga je napisano kako je na noktu prsta mogao nacrtati sa svim detaljima prizore Isusove posljednje večere. Naš Ruđer Bošković je napravio nacrte za spas napukle kupole svetog Petra, a to što je upravo njemu povjeren taj zadatak svjedoči o ugledu koji je uživao. Mramorna pregrada u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli i reljef Madone s djetetom nad grobom svetog pape Ivana Pavla II. u kripti bazilike svetog Petra neka su od djela hrvatskog kipara Ivana Duknovića rodom iz Trogira ( 15. stoljeće). Naš Dubrovčanin Stjepan Gradić (17. stoljeće) je bio glavni upravitelj Vatikanske knjižnice…
Drugi tragovi su oni urezani u kamenu, a koji svjedoče o povezanosti Hrvata i Rima. Slijedili smo te tragove rimskim crkvama. Tako na „naj naj mjestu“ bazilici svetog Petra nalazi se nedavno otkrivena (2018. godine) klesana mramorne ploča. Ploča je na hrvatskom jeziku i glagoljici u spomen pokrštavanje Hrvata i natpis kaže: “U spomen na evangelizaciju Hrvata, prvog od slavenskih naroda. Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641. – Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira i njegov narod na blagdan Gospodinova uzašašća g. 879. – Sv. papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja po rukama opata Gebizona g. 1076. – Sv. papa Ivan Pavao II., sve ovo spominjući, u ovoj je bazilici slavio sv. misu na hrvatskom jeziku g. 1979. – Spomen-ploča postavljena je ovdje 2017., u vrijeme pontifikata pape Franje.”
Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik godine 1999. je otvorio u Vatikanu izložbu pod naslovom: HRVATI – KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST. Posjet Vatikanu je bio njegov posljednji državnički posjet, a njegov govor mnogi drže duhovnom oporukom. Pored ostalog je rekao:
„A, kada 925. i 928. godine na, za Hrvate prevažnima splitskim sinodama, Papa Ivan X. bude uspostavio jedinstvenu crkvenu pokrajinu, i time sljubio Dalmaciju s Hrvatskom u jedinstveni hrvatski duhovni i kulturni prostor, tada će biti postavljeni temelji za izrastanje hrvatskoga naroda onakvog kakav je danas – nikad u sebe zatvoren, na razmeđu dviju europskih ekumena, dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada i nikada izvan njega… Umjetnička djela, knjige, povijesni dokumenti i spomenici koji su ovdje prikazani, nama ne mogu biti dragocjeniji nego što jesu kao znamen duhovnog, nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskoga naroda… Njima se potvrđuje uklopljenost hrvatskoga naroda, kao snažno izraženoga slavenskog etničkog bića, u kontinuitet antičke kulture i latinske tradicije… Kao što to pokazuje ova izložba, povijest dokazuje vjernost Hrvata moralnim načelima katoličke vjere i zakonima Crkve, a budućnost čvrsto jamči da će, u krvi stvorena hrvatska država, ne samo opstati već se i razvijati u zajednici s onim zemljama s kojima tvori i dijeli zajedničke civilizacijske vrednote…“
Ponavljam još jednom ove riječi jer po meni doista pokazuju bit hrvatskog naroda ; „nikad u sebe zatvoren, na razmeđi dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada i nikada izvan njega … snažno izraženo slavensko etničko biće uklopljeno u kontinuitet antičke kulture i latinske tradicije.“
Takva je doista uloga hrvatskog naroda određena poviješću i zemljopisnim položajem, ali i njegovom voljom više puta izraženom zadnji put krajem XX. i početkom XXI.stoljeća. To su te neizbrisive veze u srcima naših ljudi. Ja sam se doista osjećala u Rimu kao da sam na neki način doma. Teško je to objasniti treba to osjetiti.
