piše: Marica Žanetić Malenica
Putovanje je moje redovno stanje pa putujem i kad treba i kad ne treba. Ovoga puta je trebalo, nisam izmišljala razlog. Kći i zet bi četiri dana predahnuli od posla, djece, kuhače… jedom riječju od svega, i to u zemlji s druge strane Jadrana. Stoga i ja moram na put kako bih vršila video nadzor nad dvoje unučadi.
I krenem ja dan prije spremna da ostanem i deset dana, ako treba. Nije meni nikakav problem živjeti na tuđi račun.
Stigla sam na kolodvor – moj dvor. Na prvi pogled mi se ne čini da čeka puno putnika. Autobus, i to onaj na kat, je stigao na vrijeme i zadovoljno sam trljala ruke. Neću pustiti korijenje na peronu broj pet kao što sam ponekad znala.
Najednom se, poput mrava, oko njega sjatili putnici svih boja i dezena. Kotrljam kofer do bunkera pokraj kojega stoji vozač i svaku malo zaviče: „Zagreb onli!“ Kofer će se također voziti u spremištu na kat pa vidim da imam problem. Zbog svoje visine i poroznih kostiju niti smijem niti mogu dizati kofer koji je onako od oka barem u osmom mjesecu trudnoće.
– Molim vas, hoćete li mi pomoći, ne mogu ga sama dići – rekoh i pogledah vozača molećivim pogledom.
– A šta si ga ovako nabila kad ne možeš? – odgovori mi bacivši ga na hrpu.
Odmjerili smo se pogledima. Premda mi jeziku nema mane, suzdržala sam se sjetivši se da će me upravo on voziti te da će sljedećih pet sati moja sudbina biti u njegovim rukama. Samo sam se nasmiješila i razoružala ga. Nasmiješio se i on meni. Vjerojatno je postao svjestan da će mi, čim se iskrcam na zagrebačkom kolodvoru, stići poruka njegova poslodavca naslova: „Želimo čuti tvoje mišljenje!“
Tako nasmiješena popela sam se na kat i udobno smjestila moleći se da kraj mene nitko ne sjedi. Molba mi je uslišana pa sam se mogla raskomotiti kao da sam u dnevnom boravku. Slušam razgovor četiriju žena koje sjede ispred s jedne i druge strane. Ne razumijem ni riječi, jezik mi je posve nepoznat. Po tenu, crtama lica i načinu odijevanja u kojemu je, osim lica, žensko tijelo posve zakamuflirano, pretpostavljam da su iz neke arapske ili azijske zemlje. Malo su razgovarale, malo nešto grickale i pile, a potom je zavladao muk. Dvije lijevo su dremuckale, jedna od dvije desno je pimplala po mobitelu baš kao i ja dok je ona do prozora nastojala ovjekovječiti pejzaže koji su nam se ukazivali.
Ja pejzaž već znam napamet, još koje putovanje i moći ću nabrojiti, i to po abecedi, naselja i zaseoke uz koje me put vodi. Stoga sam na produženoj ruci i gledam objave ili, pak, sanjarim „širom zatvorenih očiju“. Ponekad dok se vozim skiciram i pjesmu, ali ovoga puta ništa me nije nadahnulo na pisanje osim onoga vozača s kovrčavom grivom na glavi, ali on, nimalo poetičan, ne zaslužuje stihove. Priča je već „drugi par postola“.
Negdje na pola puta stali smo na jedno od brojnih odmarališta. Mi žene hitamo prema toaletu kako bismo čim prije riješile tekuću problematiku. Na ovom odmaralištu ta usluga se naplaćuje. Žena prije mene ubacuje 50 centi ali to nije polučilo željeni učinak. Ona treska aparat, poteže sustav za otvaranje… on samo pišti i cvili ali se ne pomiče. Red iza nje već je respektabilan. A onda kreće akcija… muškarci i žene koje ne oskudijevaju u centimetrima preskaču rampu, a mi od metra i kusur se provlačimo ispod. Srećom, svi smo mogli izići k’o ljudi. Kupujem na brzinu neko pecivo od lisnata tijesta i nakon prvog zalogaja osjećam da sam kupila i hrenovku. I još sa slatkastim kečapom, što mi se gadi. Nema veze, ulazim u bus i listam knjigu koju sam ponijela. Motor se pali i krećemo.
U nekom trenutku podignem glavu i zamijetim da nema onog umotanog ženskog kvarteta ispred mene. Podignem se i vidim da su im torbice, vrećice i voda tu. Nekako istodobno uzvrpoljio se i stariji čovjek mojih godina koji je sjedio ispred njih. Komentiramo naglas kako ih nema ali vozač nas ne čuje. Konačno jedan mladić odluči sići na donji kat i upozoriti ga. Autobus usporava i zaustavlja se. Već smo na autoputu i povratka nema. Vozač dolazi gore da se osobno uvjeri. Ništa ne govori. Izlazi i razgovara na mobitel. Da su mu bile blizu zasigurno bi im kazao: “Šta putujete kad ne znate na sat?“ Ali njih nije bilo. Nakon četrdesetak minuta krećemo dalje. Svi njegovi pozivi očito nisu uspjeli dovesti izgubljene ovčice do njihovih mjesta. „Bože, što će sad bez stvari, kako će uopće stići do Zagreba?“ pitam se zamišljajući kako bih se ja osjećala u sličnoj situaciji, osobito u stranoj zemlji.
– A možda su u autobusu ostavile bombu i izišle kad ih nigdje nema – trgne me glas mladića iz prednjeg dijela autobusa.
Nisam još ni provarila ono što je rekao kad stariji čovjek mojih godina skoči, zgrabi ruksak i pohita prema zadnjim sjedalima. Ja ostadoh sjediti u prvom redu iza moguće bombe i uprežem sive stanice koje još nisu obamrle: „Ne vjerujem da su njih četiri putovale da bi ostavile bombu, mogla je to jedna ili dvije učiniti. A ako mi je suđeno skončat na kotačima…“, razmišljam pomalo fatalistički pomirena sa sudbinom.
Onda mi najednom sine: „A tko će čuvat djecu ta četiri dana… ubit će me kćer ako ne dođem.“ Zgrabim torbicu i vrećicu i trk na zadnje sjedalo da pravim društvo onom starcu svojih godina.