Putopisne crtice drugi dio:
piše: Đurđica Garvanović-Porobija
S Freyjom u mislima u noćnom vlaku STUTTGART – ZAGREB.
Noćni su vlakovi opet u pogonu. Sve više ljudi izbjegava stres na zrakoplovnim lukama, a možda se i osvješćujemo u pogledu na eko-ponašanje. Uglavnom, rezervirala sam mjesto u vlaku u kušet-odjeljku za četiri dame, u kojemu ću prespavati noć. Hoću li?
Vlak je podsjećao na sibirsku željeznicu, mirisao je na tradiciju i na iščezla vremena. Uvijek se vraćamo na prokušane i prohodane oblike ponašanja nakon pokušaja i promašaja s koječim što nas privlači svojom novinom. Prostor je u odjeljku bio tijesan, ali ipak udoban za manji format tijela kao što ga imam ja. Moja suputnica bila je mlađa žena (od mene su sad, čini se, sve žene mlađe!), Njemica poslovnog izgleda, i putovala je u Ljubljanu. Brzo se pripremila za spavanje i uspela na ležaj ponad mog sa slušalicama u uhu.
Druge dvije su nam se priključile kasnije, u Augsburgu i Ulmu. Bile su još mlađe. Jedna, koja se nalazila na ležaju nasuprot mom, na istoj razini, izgledala je kao što bi mogla izgledati moja unuka Freyja kad bude imala 20 godina – plava, bijela, uredna, lijepa. Ima – rekla je – hrvatsko državljanstvo, ali ne zna hrvatski, osim „hvala“, „molim“, i još nešto malo. Živi na Novom Zelandu. Pobrinut ću se da moja Freyja u to vrijeme zna hrvatski fluentno.
Tako sam, odlučna da ću razmišljati nevezano i slobodno, počela učitavati svoje unuke i kći u lica mojih suputnica. Kad putujete, dobivate odmak koji Vas istodobno i oslobađa svakodnevlja i spaja s njegovim najboljim sadržajima. Sjetila sam se kako mi je Freyja nedavno usput izrekla tjeskobnu rečenicu: „Ja ne želim da ti umreš.“ „Ne brini, još nije moje vrijeme“, rekla sam joj. „Bilo bi dobro da postaneš barem ptica kad umreš.“ Ne znam otkud joj ta misao o reinkarnaciji – očito se ne miri da nema ništa iza bake. Iako, sve svjesnija te mogućnosti, pomislih da nije loše umrijeti u sudaru vlakova u snu, samo da se neki most ponad kakve rijeke ne bi srušio. Mislim da je u tom slučaju smrt gušenjem u vodi osobito strašna. A mostovi se ruše, i u tehnološki razvijenoj Kini, sa smrtnim ishodima. Nadam se da se to neće dogoditi Pelješkom mostu.
Navikla na pozitivne misli, brzo sam se oslobodila te negativne struje svijesti i prizvala svjetliju varijantu zamišljanjem o susretima koji me očekuju, o sretnim stranama u planu mog putovanja. U kloparanju kotača vlaka ima umještenih uspavanki. Utonula sam u san, koji je prekinuo glas neke žene na hrvatskom jeziku: „Hoćemo li morati izaći u Salzburgu i čekati drugi vlak za Zagreb?“ Nisam čula odgovor, ali to me je pitanje uvelike uznemirilo.
Izašla sam na hodnik i ugledala čovjeka u plavoj odori, koji je na rubu svojih rukava na košulji imao oznaku HŽ. Kakva radost! Na moje pitanje o pitanju te žene, rekao je umirujućim tonom: „Ne brinite, spavajte! Ne morate nigdje presjedati.“ S obzirom da mi se jednom dogodilo da sam unatoč rezervaciji iz Zagreba u Frankfurt, morala izaći u Villachu, nije mi se ta mogućnost učinila nemogućom. Još su se čuli reski glasovi iz odjeljka za gospodu koji su izgovarali strašne psovke na psovački vrlo bogatom hrvatskom jeziku, a onda je sve utihnulo.
Probudila sam se s tlakom u ušima kad smo očito prolazili uzvišenim predjelima austrijskih Alpa. Ne znam tko je izgradio željezničku prugu na tim visinama, to me pitanje počelo kopkati poput onog tko je sagradio piramide u Egiptu – kad pogledate kroz prozor, čini se kao da ste u helikopteru, a ne u vlaku. I usnula sam. Nisam se probudila ni kad su prespajali i odspajali sve te vagone za različite destinacije.
Povremena buđenja bila su nagrađena glasovima djeteta i njegove bake koji su čini se veći dio puta proveli u hodniku. Dijete se nije moglo smiriti, i baka mu je prijetila da ga više nikada neće voditi u Zagreb, ljuto se kajući zbog te odluke da ga povede. Dječak joj je bježao i skakutao živahno ne planirajući oka sklopiti vjerojatno zbog putnog uzbuđenja. Nije dobro da bake preuzimaju prevelike zalogaje u brizi za unučad, iako je lijepo i prelijepo sudjelovati u njihovom razlistavanju. I, evo, u Zagrebu sam!