Miljenka Koštro
Između oblaka gube se sjećanj
Umor se gnijezdi u kostima
Ruke pružam nebu
Pogledom tražim lice suputnik
Sve postaje, luke, kolodvori…
za mene su zatvoreni
Ja ću orošenim pašnjacima polako, bosa
Sjest ću pod staru murvu pustiti suzu radosnicu
i mirisati bezbrižno djetinjstvo
U nekom trenutku rasut ću se u prah
I tako, život je jedno putovanje
Na kraju, tijelo će ljubiti zemlju, a duša Nebo
Kada odem nemojte utišavati ptice
Pustite ih, dajte im moje pjesme