Sven Adam Ewin
Ja ne znam na kojem sam planetu,
Dok me sluđuje nečista rima,
Na kojoj zvijezdi, maglici kojoj,
U kojim đavoljim svjetovima?
Ja ne znam da li se širi svemir,
Jesmo li u njem očajno sami?
Hoću l’ izgorjet u prasku nôve
Ili ću skončat u crnoj jami?
Ja ne znam je li to vrijeme stoji
Dok uzalud krotim divlje riječi?
Je li to jeka Velikog praska
Ili je Kaos nadolazeći?
Ne znam, a tako bih htio znati,
Uz mali rizik da temu srozam:
Hoće li ovaj pjesmuljak mali
Živjeti duže od pjesme drozda?
No što ja radim u Hramu muza,
Zatečen s perom ko tat sred čina?
Hramu gdje su božice jednom
Krunile Vesnu i mrkog Tina.
Ja nemam muza. Ja nemam hrama.
Ali ja pjevam usprkos tomu,
Sluša me stara nagluha dama,
U oronulom staračkom domu.
Ja nemam stana. Ja nemam kuće,
Zvijezde su moji ubogi dvori;
Ja ne vjerujem u uskrsnuće;
Deviza mi je: memento mori!