piše: Kitana Žižić
Desetljeća su prošla od završetka gimnazije Vladimir Nazor u Splitu. Vrlo brzo nakon maturiranja, ne znam za druge, prijateljica i ja smo se često pitale kako je moguće da nismo obrađivale lik i djelo velikog ruskog književnika F. M. Dostojevskoga, tim više što smo izabrale društveni smjer?
Imale smo divnu nastavnicu hrvatskosrpskog jezika i književnosti i pouzdano znam da je bila obožavateljica ruske književnosti. Je li nam to i izrijekom rekla, ne sjećam se, ali iz njenog načina obrađivanja upravo ruskih pjesnika i romanopisaca, mislim da mjesta dvojbi nema.
Kad nam je predavala Tolstojeva djela, živo se sjećam podjele uloga iz romana Ana Karenjina najboljim učenicima našeg razreda iz hrvatskog jezika. Kako je u grupi odlikaša prevladavao ženski spol, mene je dopala uloga ljubavnika Vronskoga. Svi smo trebali obraditi zadanu lektiru kroz oči i dušu lika kojeg nam je namijenila nastavnica. I nije bilo jednostavno. Kako da se u tako osjetljivim, još nedozrelim godinama, uvučemo u um veličanstvenog majstora pisane riječi i vrhunskog kroničara složene ruske zbilje i široke duše? Lutanja je zasigurno bilo, moguće i stranputica ali je užitak bio neopisiv. Uživali smo u svojim ulogama kao da smo na „daskama koje život znače“, uživali su i oni „pošteđeni“ učenici, kao da će ih ispitivanje skroz zaobići, uživala je i draga učiteljica.
Tijekom svladavanja ruske književnosti toliko smo je zavoljeli, jer nas je, odgovorna za ljubav, nadahnjivala. Rusko djelo je to itekako zaslužilo, Čehov sa svojim nenadmašnim pričama, Puškin svojom prozom, pjesništvom i odanošću Rusiji, Gogolj, Turgenjev, Ljermontov, Šolohov, Solženjicin, Majakovski, Jesenjin. Najbolja od nas iz hrvatskog jezika izabrala je hrabro za maturalni rad nesretnog i predivnog Jesenjina. I rasturila na maturi.
Ali gdje se izgubio Dostojevski? Zar i on nije zaslužio da nam ga se s ljubavlju predstavi?
Enigma ostala, Dostojevski ostao još dugo nepročitan. Ali kako sam zajedno s prijateljicom imala druge metode traženja vrsnih djela, knjižnica nam je bila prvi, ne drugi dom. Kadgod bi nam se neki pisac posebno svidio, nijedno njegovo djelo dostupno u knjižnici, nije ostalo nepročitano.
Kako smo pripadale zadnjoj generaciji, koja nije bila oslobođena mature ukoliko su svjedodžbe sve bile odlične, marljivo smo se pripremale. Za književnost najmarljivije kao da smo se nadale Nobelovoj nagradi. Dobro mi se nakon svega nije sve izmiješalo, čudo kako mi se nije ogadilo čitanje, toliko je ta ljubav u meni bila čvrsto ukorijenjena.
I dan danas se s istim žarom predajem čitalačkom užitku.
Kad sam osvijestila koliko je dubok ponor mog nepoznavanja književnosti izostajanjem čitanja jednog od najvećih, možda i najvećeg, naručila sam komplet njegovih djela. Ne spadam u onu kategoriju ljudi, koja kupuje komplete prema boji regala i/ili po preporukama znalaca da bi u očima drugih porasli kao štovatelji kulture, umjetničkih slika i velebnih knjiga.
Čim sam počela zarađivati, premda sam uvijek bila učlanjena u knjižnicu, kupovala sam romane, enciklopedije, antologije poezije, a ako bi mi se knjiga iz knjižnice naročito svidjela, kupila bih je za svoju dušu. Neka mi bude pri ruci kad je se opet uželim.
Napuštanje školskih klupa tražilo je nove načine odabira knjiga. Družim se s mnogima koji čitaju, uvažavam njihove preporuke, neke pronađem na društvenim mrežama i putem ostalih medija, za neke koristim svoj nos i tako ga testiram. Odnedavno sam primijetila da uvaženi autori spominju svoje uzore, prevoditelji i urednici također te ukoliko pažljivo odabirete preporuke knjiga, koje će vam se možda svidjeti, na „konju ste“.
U izdanju Algoritma izašla je zbirka kratkih priča Katedrala R. Carvera. Prevoditelj je ugledni hrvatski pisac Ivan Kušan, koji u pogovoru priča o svom poznanstvu s Carverom, kojeg mnogi smatraju današnjim najboljim svjetskim kratkopričašem, ali i priznaje kako se relativno kasno upoznao s njegovim stvaralaštvom. Zapravo su mu studenti skrenuli pažnju na njega već dobrano uživajući u načinu pisanja majstora kratkih priča. Šteta što je premlad napustio ovaj svijet.
U jednoj od Carverovih priča zapazila sam njegovo oduševljenje s netipičnim djelom Dostojevskog Zapisi iz mrtvog doma. Regala u kući više nije bilo, uvijek sam prostorom oskudijevala, ali onaj kupljeni komplet je ostao zbrinut na skrivenoj polici iza blagovaoničkih vrata. Većinu knjiga sam već bila pročitala, sad sam uzela i ovu koja je zadivila Carvera, ali sam odustala od daljnjeg čitanja nakon pedesetak stranica. Bila mi nekako prespora. Jednom ću je ipak pročitati kao što sam i Majstora i Margaritu iz devedeset i devetog pokušaja. Jednom kad se ja primjetnije usporim.
Slijedila je slučajna kava s poznatom splitskom spisateljicom koja mi je spomenula također Carvera i njegove izabrane priče Odakle zovem pa sam i za tim posegnula. S prijateljicom i tom podebljom knjigom otišla sam na put u Apuliju i Basilicatu. Nije me trebalo uspavljivati na koncu dana, ali da ne izgubim dobar običaj, u mom slučaju odvajkada, čitala sam nakon skidanja umora tuširanjem. Poneka priča mi je kresala krila natjeravši me shvatiti da mi um nije više briljantan kao nekada prije. Štekao je u razumijevanju pročitanog. Tješila me odana prijateljica da je razlog vjerojatno u otkačenom piščevom stilu. A i nije bit u shvaćanju svega što pročitaš. Shvati kako hoćeš, ostavljeno ti je na slobodu.
Pa ipak, ova me zbirka ponovno navela na uzimanje drugog nepročitanog djela, opet Dostojevskog. „Bjesovi su najsloženiji, najteži, najkontroverzniji, najčešće osporavani, najvidovitiji i, možda, najdostojevskijev roman Fjodora Mihajloviča.“* Nisam ga ispuštala iz ruku.
Što sam željela ovom crticom reći o sebi i ovisnosti o knjigama? Je li čitanje odvlači od pravog života ili ga obogaćuje? Bit će kako za koga. Na osteoporozu vjerojatno ima poguban utjecaj, jer kako čitati u pokretu, ne znam je li se računa napr. čitanje u metrou, kakvo smo imali prilike vidjeti za vrijeme studentske ekskurzije. Bio je to posjet tadašnjem SSSR-u, Kijevu, Moskvi i Lenjingradu. Koliko ih je samo imalo knjigu na koljenima dok su se vozili.
Svejedno, riječi me čine sretnom, poznajem njihovu snagu, osjećam ljepotu. Možda nisam u životu uvijek nalazila prave riječi, niti ih izgovarala na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravoj osobi. Mnogo je faktora koji utječu na to: mladost, nezrelost, nesigurnost, brzopletost, dileme, trileme, strah od posljedica, strah od odgovornosti. Ali sam se trudila, sada još više. I osvijestila da sam u danom trenutku izgovorila što sam mislila da sam trebala…da je to najbolje što sam mogla…
A naslov PUŠKIN ILI DOSTOJEVSKI je moja osobna dilema. Dok pisac Bjesova Turgenjeva nikada nije trpio, prezirući njegove aristokratske manire i književničku taštinu, Puškina je smatrao izvanrednom pojavom ruskoga duha, čak proročanskom. Za Dostojevskog je Puškin bio putokaz, najveći pjesnik i veliki Rus koji je svojim djelom svjedočio kako je Rusu prirođena žalost zbog tuđih jada te je jasno svojim umjetničkim djelom istaknuo težnju ruskog duha za sveobuhvatnim.
Budući da teško zatomljujem sklonost poeziji premda mi je proza bliža, a Puškinovu poeziju obožavam, još se nisam opredijelila za favorita između ove dvije ruske veličine.
*Bjesovi II, Napomena (Ivan Kušan, Zlatko Crnković)