piše: Milan Rajšić
Ljetna žega upekla. Psi leže u hladovini starog oraha s isplaženim jezicima, ribe iskaču iz vode hvatajući kisik, živa i alkohol pokušavaju napustiti usku cjevčicu termometra…
Put na istok, putuje Latif-aga (ja) s jaranom Herculesom (moj bickl).
U mislima unuk, a noge na pedalama, mi idemo naprijed, ne plaši nas neizvjesnost i mrak…
Mjesto radnje je tamo gdje se Dunav grli s nebom, na više od dvije tisuće godina starom slijedu rimskoga limesa, kojim car Trajan i društvo, traže i nađu put na istok, a kako bi osvojili i porobili Valahiju, Trakiju i ostale tada poznate države.
Dunav nakon par tisuća kilometara, mirnog i sigurnog toka, traži put prema svom utočištu moru, čas se razguzivši nekoliko kilometara, pa stari brod zaostao iz socijalizma plovi pola sata do druge obale, a za živa čovjeka (osim legende Veljka Rogošića), preplivavanje je misaona imenica, a čas je kao u Dizdarovoj Modroj rijeci: sto godina dubok, tisuć ljeta širok, a o dužini i ne sanjaj.
Tma i tušta neprebolna.
Da je Nazor (Vladimir) u svoje vrijeme vidio dunavski tjesnac na putu kroz Đerdapsku klisuru, vjerojatno bi napisao: “Prenj (Dunav) planina (rijeka) nije! Divova je raj.”
Kao u dobrom omnibusu, smjenjuju se slike.
Smederevo, nekadašnji najveći i glavni grad Srbije, smjestio se na ušću Morave u Dunav, a iznad grada dominira impozantna utvrda iz 15. stoljeća.
U mjestu Ram, nešto manja utvrda, iz istoga vremena.
Šarmantna mjesta na obali rijeke nad rijekama: Veliko Gradište, Golubac, Donji Milanovac (nema nikakove veze sa Eurokremom i stripovima iz takovskog Gornjeg Milanovca).
21 tunel na nekadašnjem rimskom putu, sada četrdeset metara više, a sve poradi akumulacijskog jezera.
Golubačka utvrda iz 14. stoljeća je pravo graditeljsko i arhitektonsko remek dijelo.
Tuneli su kratki (80 do 350 metara), ali neosvijetljeni i idu kroz jedan prodor. Vožnja biciklom kroz njih je pravi horor. Rijetko sam se u životu, osjećao tako nesigurno i izgubljeno. To u svakom slucaju treba zahvaliti i arogantnim srpskim i inim vozačima, koji se osjećaju kao na reliju Paris – Dakar.
Preživio sam. Idem dalje.
Uspon na Golo Brdo, s koga je najljepši pogled na Mali i Veliki Kazan i kanjon Dunava, počinje na mjestu zvanom Lepenski Vir (otkriven 1965. prilikom gradnje elektrane).
Svaka sličnost s arheološkim Vučedolom je namjerna.
Ista meta, isto odstojanje, ista prakultura.
Kod Milene (Milena generacijo moja…), u rijetkom kampu (na prste dvije ruke se teško mogu svi nabrojati u 1400 kilometara puta) provodim ugodnu noć. Sve je tako eko, bio, ljudski…
Sok od mente i matičnjaka je pravo osvježenje i užitak.
Eh, da smo se ranije sreli, Milena generacijo…
Trajanova tabla je ispod mene, kao i Dunav 40 metara niže, a može ju se vidjeti samo iz broda.
Što na njoj piše, pogledaj Google.
Đerdapska brana je zajednički projekt Jugoslavije i Rumunije, nastao u vremenu između 1952. i 1974. godine. U to vrijeme je cijena bila ohoho visoka, 550 miliona dolara.
Temelji brane su 448 metara široki, dužina joj je 1200 metara i 30 metara je iznad najvišeg nivoa akumulacijakog jezera, koje je poplavilo 150 kilometara rijeke. Elektrana daje 2,1 gigawata struje.
Pojma nemam, jel to malo ili puno?
Jednu noc provodim među Vlasima u selu Velika Vrbica.
Vlasi su oni o kojima je malo znano i malo ih ima, al´ ih ima, i jako su ugodan narod.
Riječ je o Srbima koji su “porumunjeni”, danas govore vlaški, poseban jezik miješan od rumunjskog i srpskog.
U selu od 450 kuća, nema gostione. Samo jedna trgovina oko koje su brojne klupe i stolovi. S prvim predvečernjim sjenama, pred trgovinom se počnu okupljati žitelji. Druženje traje do kasno u noć, ionako su žitelji većinom penzići. U ljetne dane je selo razigrano i veselo, stigle su generacije iz bijeloga svijeta. Nisam samo ja, onaj koji ne znam vlaški, ima i onih koji ne znaju srpski.
Noć u crkvenom dvorištu. Blažen ja među svetinjom.
Nitko ni ne zna da sam ja rijedak, nekršten stvor na kugli zemaljskoj.
E, da ne bi nekima izbio nacionalisticki osip, nakon mojih lijepih slika iz Srbije, sutra ujutro selim u Rumunjsku.
Obećavam, neću više…