piše: Sandra Marelja Muić
Od predprosinačkog iščekivanja i zimskih radosti za sada se u Hrvata ne osjeti mnogo, iako je ovo potonje snažno zakucalo na vrata s niskim temperaturama. Ne možemo reći ni da se osjeti teška atmosfera pred Dan sjećanja, jednostavno je gurnuta iza vrata, pa ćemo je izvući prigodno dva dana prije. Malo je tu uletjela i koruptivna epizoda s ministrom zdravstva, pa je žalosni Gospin vrt vukovarski dospio skroz u offside i gotovo ga ni nema u najavi.
Najmanje rođene djece u Hrvatistanu od 1991. , zdravstveni radnici u štrajku, fizički napadi na strane radnike – nisu neke vijesti za suvremenu europsku državu. Napadati ljude koji su došli raditi (ono što mi ne želimo raditi) i izgledaju drugačije od nas najnovija je patosociološka pojava u Hrvata i nadamo se – izolirani slučaj. Hrvatistan se u stanovništvu topi i bez globalnog zatopljenja, pali smo ispod četiri milijuna i nikakvi novi porezi neće promijeniti taj najvažniji problem. Poreze neće imati, po tome, uskoro nitko ni plaćati, kao ni mirovine.
Iz medija torpediranje temom novih nameta za iznajmljivače, svaki dan se razvlači ista tema i stvaraju tenzije. Kao da je cijela država jedan veliki apartman s gostima na crno. Čak ni predstojeći predsjednički izbori i kandidati nisu još postali zanimljivi , sve se sakriva ispod forsirane turističke teme. Koliko god drastična najava tih promjena bila, neprirodno je da nas se mjesecima maltretira s time kao da se samo želi stvoriti jaz između iznajmljivača i neiznajmljivača. Uvijek smo -mi– i -oni-, nije bitno o čemu se radi.
Kao i hrvatski jal koji se i sada hrani ovom pričom o iznajmljivačima, tako je i -mi- i -oni- zbilja nešto vrlo hrvatsko, gotovo pa brend.
Zašto se moramo uvijek dijeliti?
Ako smo dobro shvatili, reforma ide po principu da mali iznajmljivači koji su do sada zarađivali malo i bili sretni s time, sada će zarađivati još manje i morati biti zadovoljni s time sve dok se sami ne povuku i ostanu samo veliki (strani) igrači s hotelima. Svi ti iznajmljivači plaćaju svoje i troše u svojoj državi, što nikako ne može biti na štetu domaćem gospodarstvu.
Pozadina svega je da ima previše apartmana, da ih se još više daje na odobrenje i da ćemo se pretvoriti u ne znam što, što već nismo. Sada će Hrvatistan biti perjanica održivog turizma jer ćemo babu Milku iz cimerfraja udariti po džepu. Hoće li turisti koji žele biti u apartmanima ići onda u drugu državu s apartmanima kad mi ne želimo biti poput takvih drugih država ili šta?
Ne spominje se nigdje u raspravama da je netko odobrio sve te smještajne jedinice u bilo kojem obliku i izdao rješenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, pa nisu ih ljudi sami u photoshopu obrađivali. Dakle, znalo se šta se sprema, da smo se ukrcali na isti teretni brod kao i sve turističke zemlje i krenuli ravno u tsunami. Brojke su oduvijek bile ono što nas zanima, to je ono što smo i htjeli, sigurno se nismo posvetili sadnji stabala i zelenim površinama.
Svjetska turistička destinacija, najposjećenija destinacija, rekordni broj dolazaka, povećani broj charter letova, kruzeri – to je ono što naše domoljubno srce treba čuti da bi kucalo u sretnom ritmu.
Eto sada, kao da imamo nove naočale s jačom dioptrijom, pa netko s vrha vidi da smo zabetonirali obalu, opustošili gradove bisere izvan sezone, saturirali taj isti prostor usred sezone i kompletno srušili kvalitetu života domicilnog stanovništa. Ironično da ono aktivno sudjeluje u tome jer se bavi iznajmljivanjem i svime već što se naslanja na turizam jer je sve drugo naspram toga ispada neisplativo i zahtijeva više rada.
Samo takav razvoj smo i htjeli, gotova rješenja i brzi novac. I sada ispada da to nije uopće razvoj.
Sve to, eto, prije nismo vidjeli i nismo mogli predvidjeti, pa su nam trebale nove naočale.