piše: Sandra Marelja Muić
Neprestano su nam se prošli tjedan ponavljali kadrovi obilježavanja obljetnica stradavanja u Domovinskom ratu… Vukovar, Škabrnja, Nadin.
Već je to 27. put da se prisjećamo godišnjice tih nesretnih događanja i kadrovi su gotovo pa uvijek isti, osim ako nekome ne zafali pažnje pa iskoristi takve datume za neku svoju promociju ili promicanje pravde koje se opet vrati na vlastitu promociju.
Novinarska pitanja po dužnosti se ponavljaju iz godine u godinu, vrte se brojke. Gdje ste bili tog jutra, kako ste se spasili, koga ste ostavili iza.
Sjetim se knjige Sophie Sabbage gdje je napisala da je savjet nama oboljelima od karcinoma da ostanemo pozitivni isto kao da glazurom za tortu presvučete pseći izmet. Tako je otprilike i ovim ljudima očiju crvenih od plača, kad skoro već tri desetljeća novinar postavi isto pitanje – …i dalje se nadate da ćete ga pronaći ? Žene u crnini koje je skamenilo sjećanje, umorni starci s borama punim patnje.
Crnina na njima je već ostarila, a kamoli nisu njihova lica. Još traže odgovore gdje su njihovi najblliži, gdje su svi oni koji se vode kao nestali, gdje je pravda. 27 godina je jako puno vremena za nekoga tko čeka na odgovore i s tugom dijeli postelju, i liježe sa spoznajom da se sve to dogodilo kako bi mi svi danas živjeli u slobodnoj državi. To su skoro tri desetljeća u kojima se netko rodi, školuje, oženi i dobije djecu, dok netko drugi još čeka svoje odgovore.
U istom tjednu kad obilježavamo sav mrkli mrak ljudske duše iz 91. godine i danima nad nama titra žalost tih nesretnih ljudi, te nas podsjeća da je, uz sve ono u životu što uložite i napravite od sebe, banalno važno pa i najvažnije, ne biti u krivo vrijeme na krivom mjestu, iz paštete iskače Ivica Todorić i njegovo ozareno lice nakon posjeta svom dugogodišnjem frizeru, te izjava da osniva stranku i izlazi na izbore. Snimka naslonjene glave na frizerskom umivaoniku jutarnjeg tretmana Gazdine frizure, kojeg je bio lišen godine izbivanja u Londonu i velikog osmijeha nakon izlaska iz salona, obilazi portale.
Novinari nas pošteđuju informacija da li se radi o tretmanu toplom ili hladnom vodom, je li ide dvaput šamponiranje i na koliko je namješten fen prilikom sušenja, te da li redovno nosi mrežicu za kosu.
Čovjek koji dvije godine državu i sve u državi, počevši od radnika na povratu ambalaže do predsjednika vlade, skoro pa drži kao svog taoca ne libi se davati bombastične izjave prije nego su dogorjeli lumini na mjestima obilježavanja. Isti oni lumini koji se u ovakvim prigodama gurnu na ulazu do kase u njegovim supermarketima i na kojima je on, među ostalim, zaradio svoje basnoslovno bogatstvo koje mu je donijelo optužnicu za gospodarski kriminal.
Koliko se samo izmaltretiralo cijelu naciju sa likom i djelom dotičnog, koliko puta –dnevno- nam se to nabadalo na nos sa svih strana, toliko se u tih dvadesetisedam godina nije spomenulo sve skupa ove užase koje smo obilježili i mnoge druge užase koji su ostali negdje prešućeni i zatrpani.
Ali, nas se zato u Danima sjećanja maltretira sa Gazdinom frizurom i novom reality emisijom Gospodin Savršeni. Oboje već spada u reality koncept, s time da je ovaj gospodin koji je savršen, ali još nije gazda, zbilja bajkovitog koncepta naspram Agrokorove show postave. Dvadesetijedna djevojka bori se za naklonost jednog muškarca, baš tako je i bilo otprilike kad su braća Grimm pisali bajke, stoljećima prije emancipacije.
Da se makar kakva mačka ušulja dok snimaju ovaj lažnjak, graknule bi sve postojeće udruge za zaštitu životinja, djece i proljeća, ali ovako šute i Rode i Babe i gospođa Željka, Kad bi se barem kakav profesor hrvatskog jezika javio ili defektolog, pa da ih nauči ispravno govoriti. Ipak su na televiziji, makar komercijalnoj.
Najgore od svega što nam od silnog laprdanja i življenja u prošlosti, stvarno vrednovanje onoga što je bilo ipak počiva na niskim granama te se samo prigodno zatakne kao cvijet na reveru dok tražimo daljinski.