piše: Stjepan Poljaković
Druže stari,
prvo da zahvalim dragom Bogu što je stvari složio tako da pomažući drugima pomažemo u mnogome i sebi. Misleći što da ti kažem ako bi nešto i trebalo kazati, shvatio sam, samom sebi osvijestio i sjetio se nekih utješnih činjenica.
„Nema zdravih, ima samo nepregledanih.” Ako ćemo preciznije, neki nisu dovoljno pažljivo pregledani pa se čine zdravi.
Čuvši da si bolestan, poželjeh ti štogod utješnoga reći. Pri tom mi na um palo iskustvo Jobovo. Sjetit ćeš se, Job doživljava seriju nevolja i trojica prijatelja dolaze u misiju onoga što su oni mislili da je tješenje. Na kraju su se morali vratiti Jobu da on svojom molitvom stiša Božji gnjev. Toliko o kvaliteti njihove utjehe.
U prirodi nas ljudi je zapitati se što smo skrivili i gdje smo skrenuli, u čemu griješimo? Naša je (ne)volja da to najčešće činimo onda kada nam nije dobro. Bog opet u svojoj ljubavi pristaje na takav razvoj događaja i pomaže nam iznova, ma što o tome mislili i govorili „veliki pravednici“ oko nas.
I kada bi mi te naše osobne dileme i krizne situacije jedino sa sobom i Bogom rješavali to bi bilo dobro i u redu. No, nekada smo skloni u najboljoj namjeri kao i Jobovi prijatelji, prekopavati tuđi život, tuđu „utrobu“ ne bi li saznali i dotičnom u dobroj namjeri ukazali na rješenje. Pišem ti o ovome da ti jasno kažem da ja to ne želim, nemam pravo i to ne bi rodilo rodom kakav je tebi potreban. Pišem ti o tome zato što si možda među svojim „prijateljima“ prepoznao one koji bolje od tebe znaju što i kada trebaš raditi.
Ja se ne želim baviti dubokom teologijom, zašto je tebe i druge snašlo zlo i tko je za to kriv? Ne želim ti tumačiti ni dokazivati Božju narav.
U redovima vjernika su divizije onih koji se bave apologetikom, branjenjem Boga tako da ja ne vidim smisao da budem jedan u moru.
Moje „škarice“ i jedan propovjednik skrenuli su mi pažnju na jednu misao: „Bog ne treba advokate nego svjedoke“. Tebi i svima koji su bolesni ne treba duboka teologija, ili makar ne teologija koju bih ti ja ili bilo tko drugi nudio. Tebi trebaju iskustva, svjedočanstva onih koji su prošli ono što ti sada prolaziš.
Nevolja naša je u tome što u bolesti osjećamo potrebu za ljubavlju u onome iskonskom obliku, a s druge strane stidimo se svoga stanja. Svjesni svoje ranjivosti povlačimo se u sebe bojeći se da budemo (pr)osuđeni, još gore i nažalost moguće, iskorišteni. Kada bi svi mi koji iole promišljamo o ljudskom dobru, koji na bilo koji način pridonosimo dobru svojih zajednica, razmišljali o svojim svjedočanstvima, sjetili se i najmanjeg oblika dobrote koju smo doživjeli ili podijelili, imali bi izvor vjere, motivacije i svjetla za vrijeme koje je pred nama. Slažući si ta svjedočanstva u glavi palo bi nam na pamet s kime bi to bilo dobro podijeliti, koga s time možemo ohrabriti.
Pišem pismo tebi trudeći se da ne koristim prečesto ono „ti“ . Ne želim da imaš osjećaj da je moj prst ili bilo što usmjereno prema tebi. Ja samo mogu i vjeruj mi da hoću, uputiti molitvu Bogu da ti on po svojoj milosti i Duhu Svetom podari mudrost i snagu da kreneš stazama koje ti je on namijenio. Bit će onih koji će se pitati kome sam ovo napisao? Zar je bitno?
Bitna je dobra namjera, iskrena namjera, bitno je da ti shvatiš da te ja, koliko je do mene, podržavam i kroz moja iskustva razumijem. Možda si čuo ili čitao moja iskustva s bolešću i ljudima uopće. Stojim ti na raspolaganju kao motivator, svjedok Božjeg milosrđa.
Ključ oporavka je u tebi, meni, svakome od nas. Bez našega „da“ ni Bog ni svi liječnici ovog svijeta ne mogu dovršiti naš proces liječenja.
Želim ti oporavak i svijest, snagu i volju da oporavljen svojim iskustvom svjedočiš potrebitima.