Ruža Zubac-Ištuk
Volim izazivati (ne)sreću zavlačeći se u metaforu smrti,
ući u raj i pakao sadašnjosti i vratiti kući,
prkositi suncu dok plače nad (be)smislom budućnosti.
Kakva će, i hoće li je uopće biti?
Možda samo u iluziji i mitu.
Volim preispitivati samoću zatomljenu krikom u čaroliji impresije
i slušati tišinu akorda nad vodama u koje uranja nebo,
tražiti vlastite odgovore u sebi nečujno bolne, bez ambicija
i bunta o promjeni svijeta.
Kakav je, i postoji li uopće drugi?
Možda samo u ljudskoj težnji za postojanjem nakon postojanja.
Volim lutati stranputicama noću i otvarati svoju dušu kušnji
na smetlištima zlatnika i brušenih kamenčića koje je čovjek nazvao draguljima,
izazivati božju svemoć i ljudsku nemoć dok se igra Boga,
dokazivati sebi da sam upoznala djelić sebe.
Je li ikada itko dokazao da je upoznao cjelovitoga sebe?
Možda je „da“ samo simbol prokletstva ljudske samovolje i taštine – pokapanje istine.
Volim elegantno ukrasti ružu iz susjedova vrta dok čita Darwina,
smijati se znanstvenicima dok se zalijeću u vjetrenjače neutemeljeno dokazujući
kako su sagrađene piramide,
ne vjerovati da je čovjekova noga stala u mjesečevu prašinu
jer ni u zemaljsku ne zna stati a da je drugima ne baci u oči.
Volim (iz)gubiti vrijeme i sebe u vremenu govoreći
da je čovjek upao u nered vlastite osobnosti i znanstvenu zabludu
modernoga svijeta koja će ga učiniti ništavnim.
Sluša li mene itko?
slika: Nada Vučičić
